Piše: Elis Bektaš
Kada su se snage VRS krajem proljeća devedeset druge spojile kod sela Jezero, Jajce je stavljeno pod opsadu i skoro čitav mjesec nije imalo nikakvu fizičku vezu sa Travnikom i Zenicom. Zenički okružni štab izdao je naređenje jedinici u kojoj sam bio da pronađe put do Jajca. Formirali smo malu kolonu od tri motorna vozila i u sumrak krenuli iz Travnika pa preko Turbeta sa osnovnom zamisli da idemo jugozapadnim obroncima Vlašića, pravcem Gostilj – Bešpelj. Vozilima smo se kretali planinskim neasfaltiranim putevima isključivo noću i pod ratnim svjetlima što znači brzinom koja je bila ravna brzini pješaka a danju smo vozila maskirali i upućivali patrole do prvih kuća kraj kojih bi patrola prikrivena čekala da čuje kako se ljudi u tom selu pozdravljaju pa ako je pozdrav bio neodgovarajući patrola se vraćala i tražila drugi put. Stupanje u bilo kakvu borbu nije dolazilo u obzir jer bi to bilo ravno samoubistvu u takvoj situaciji i borba se mogla prihvatiti isključivo u krajnjoj nuždi.
Nekoliko puta tokom noćnog marševanja u rejonu Gostilja bili smo izloženi mitraljeskoj vatri, srećom nepreciznoj, na koju nismo uzvraćali jer je bilo očito da nišandžija gađa u udaljeni zvuk motora a uzvraćanje vatre bi mu otkrilo tačan položaj vozila i omogućilo precizno nišanjenje. Kada smo nakon dva dana i dvije noći te avanture konačno stigli do Jajca svi smo odahnuli što je bilo pomalo komično jer razuman čovjek neće odahnuti kada stigne u grad pod opsadom. Bilo je rano jutro i naša mala kolona spustila se u centar legendarnog gradića na ušću Plive u Vrbas pa smo se zaputili ka opštinskom štabu koji se nalazio u blizini bolnice.
Dok smo prilazili bolničkom zdanju na njegovim vratima sam ugledao čovjeka u doktorskom mantilu što je bio pouzdan dokaz da smo stigli na odredište. Međutim, taj čovjek je bio tamnoput poput žitelja ekvatorijalne Afrike. Ja sam prvi prekinuo tišinu i zbunjenost kazavši – momci, meni se čini da smo mi negdje pogrešno skrenuli i stigli u strip o Fantomu. Kad smo izašli iz vozila tamnoputi liječnik nam je uz širok i vedar osmijeh rekao – dobrodošli, jeste li za neko osvježenje. Čovjek na vratima bio je Benjamin Markin iz Gane koji je u Jugoslaviji završio medicinski fakultet a potom u Jajcu zasnovao radni odnos i porodicu. Nakon rata Benjamin je po prijedlogu HDZ-a bio prvi ambasador Bosne i Hercegovine u Japanu a danas živi i radi u Mostaru kao liječnik. Član je udruge liječnika, dragovoljaca i veterana HVO a bio je i kolumnist Večernjeg lista. Neobični životopis Benjamina Markina i filmična zgoda mog susreta s njim u Jajcu ne pružaju nikakav bitan uvid za dublje razumijevanje rata u Bosni i Hercegovini a još manje osvjetljavaju njegove razloge i ishode ali nagovještavaju moguće staze kojima će se kretati balkanska društva.
Ako je simpatični i dobrodušni doktor Benjamin iz Gane mogao postati politički Hrvat a potom kao takav i ambasadorska ekselencija Bosne i Hercegovine u dalekom Japanu to znači da ovdašnje zajednice možda ipak nisu osuđene na sramotnu propast prije koje će tavoriti u blatu i balegi prevaziđenih i izopačenih pojmova nacije, države, građanina… Možda spas leži upravo u što više Benjamina koji će sa sobom donijeti što više dobrodušnih osmijeha kao protivtežu stegnutim čeljustima ovdašnjih zajednica duboko uronjenih u vlastite nesreće i, što je još gore, strasno zaljubljenih u te iste nesreće.
S druge strane, moguće je da griješim i da više Benjamina neće značiti i više sreće za ovo podneblje ogrezlo u nesreću i očaj. Ali šta god da se desi, to će biti nešto novo i drugačije pa samim tim i osvježenje u odnosu na predugo trajuće ovdašnje zatucanosti i ludila koji su davno dodijali i Bogu i meni, samo narodima, nažalost, još uvijek nisu. Za one kojima, uslijed umne insuficijencije, sve treba pojasniti – ovo nije tekst o doktoru Benjaminu Markinu već o dosadi i mučnini koju izazivate sa vašim čeprkanjem po istoriji koju ne poznajete i sa vašim navijačkim zanosima koji bi i na tribinama fudbalskog stadiona bili smatrani za pretjerane i nepristojne.
