„Pogodili ste moju temu! Ideju da sastavim „listu“ dao mi je Bulgakov!“, piše jedan stalni čitalac Žurnala.
Piše: Aleksandar Živković
Ponovo dolaze oni dani „ekstremnih vremenskih prilika“ u kojima ljudi nemaju pametnijeg posla nego da sjede kod kuće i čitaju sajtove, kako je to davno objasnio urednik, sad već legendarnog, beogradskog portala. Pošta Žurnala usijala se povodom objavljivanja Liste najznatnijih Crnogoraca druge polovine XX vijeka. Pa da nastavimo sa „ljetnjom medijskom šemom“.
Najviše je kritika na, makar marginalno, prisustvo Tite i Sloba, (za ovog drugog bilo je i više burnih reakcija baš zbog marginalizacije na Listi. Stizale su kritike i na nizak rang Mila ili nedostatak Momira, sa druge strane; a mnogi mrko gledaju na visok Đidov rang na njoj.
Ima, što najviše raduje redakciju, dosta predloga za proširenje Liste ličnostima iz svijeta kulture, i oni stižu uglavnom od mlađih čitalaca koji to vrijeme nijesu neposredno iskusili.
Ženski glasovi
Javilo se više čitateljki koje su predložile uvršćenje pjevačica i pjevača na Listu. I to: Ksenije Cicvarić, Branke Šćepanović, Ismeta Krcića i Nikole Karovića.
Predlog je prihvaćen aklamacijom potpisanog, koji time iz autorske ulazi u udobniju kožu inicijatora. A čitateljke mi održaše „lijepu pridiku“ – ne stavih nijednu ženu na Listu, a one stavljaju i muškarce! Mislim da im neće mrsko biti da se na listi nađe i guslar Boško Vujačić, jer đe se gusle…
Predlog čitateljki, inače, višestruko je značajan pokazatelj nekih dobrih strana masovne kulture XX vijeka. Između ostalog, standardizovana je narodna pjesma. Sada, kažu, da ima crnogorskijeh svadbi na kojima se ne pjeva Pođosmo li, pođosmo. Ne mogu da povjerujem u to.
Glumac je glumac
Stiglo je dosta predloga da se uvrste Pavle Vuisić (j je izbrisao iz međusobnih otpora sa ocem okružnim načelnikom, opet, sinom velikog junaka i brigadira crnogorske vojske; i tako je „bratstvo ljuto“ ostalo bez svog sada najprepoznatljivijeg lica), Žarko Laušević, Mihailo-Miša Janketić i Petar Božović. Dva čitaoca predložila su Veljka Mandića, a jedan, očito pažljiv čitalac Žurnala, i Dragana Nikolića. Zaista taj crijevasti prototip beogradskog šmekera bio je Beranac
Čudi me što za sada nije bilo predloga za maestralnog Miodraga Krivokapića. Još nije bilo predloga za Mimu Karadžića, a imao je on svojih anologijskih uloga.Ne bih zaboravio ni Pepija Lakovića, za koga upućeni kažu da nije imao premca na pozorišnim daskama, a ni našeg Topličanina, Dragutina Dobričanina, komičara od rase i klase.
Aleksandar Živković: Šetalištem Tupe Vukotića, uz Peđu Isusa
Vremenski okvir
Stigla je primjedba zašto je patrijarh Gavrilo Dožić uvršten na Listu…druge polovine vijeka iako se upokojio 1948. godine (i on pod do sada nerazjašnjenim okolnostima).
Na ovo odgovaram ovako: politički vijek nije isto što i kalendarski. Tzv. dugi XIX vijek traje do 1914. godine, a XX vijek se završava rušenjem Kula blizanaca u Njujorku (neki kažu: bombardovanjem SR Jugoslavije).
Tako se i druga polovina XX vijeka u Crnoj Gori u smislu koji mi pratimo, i artefaktima može da datira od pokretanja Pobjede (1944) do pokretanja Crnogorskog književnog lista Jevrema Brkovića (2001).
Šta snimaše uz Živka?
Kao i za glumce, stigao je veliki broj predloga za filmske reditelje. Najveći broj za Dušana Vukotića, a nijedan, za sada, za Veljka Bulajića. Potpisani bi najradije upisao na listu svo svoje čevsko susjedstvo, pa, razumije se i jedinog oskarovca, Dušana Vukotića? Ali da li je on zaista imao veći uticaj u tom razdoblju od Veljka Bulajića? Ne vjerujem. Tek sada i to u uslovima nove tehnologije počinje da se razvija animirani film u Crnoj Gori. Tako da ostaje tu dilema.
Ima, što raduje, predloga i za Zdravka Velimirovića, Mila Đukanovića („Kamiondžije“) i Baja Šaranovića („Trinaesti jul“). Oni koji su ih poznavali kažu da nije bilo veće gospode u filmskom svijetu, u kome je gospodstvenost i inače rijetka, skoro nepoželjna.
Opet, ima tu dilema kada se kao kriterijum uzima širi uticaj. Na primjer: Zdravko Velimirović jeste bez konkurencije u jugoslovenskim okvirima kada je u pitanju ekranizacija literarnog predloška („Lelejska gora“, „Derviš i smrt“, „Dorotej“); sam Meša Selimović otkrio je nove slojeve u Dervišu gledajući Velimirovićev film. Ali da li se Velimirovićeva remek djela mogu po kulturno-društvenom uticaju mjeriti sa Sokom od šljiva i Balkan ekspresom Branka Baletića?
Stigli su od filmoljubaca i predlozi za scenariste Ratka Đurovića (Lažni car Šćepan Mali, 1955, i mnogi drugi) i Midraga Karadžića (Đekna), kao i za čuvenog direktora fotografije Božidara Nikolića.
Ništa bez Lubarde
Piše jedan mladi čitalac: „Dado je značajniji, ali Lubarda je kost naše zemlje“. Lijepo rečeno. Slažem se. Prvi je raskrio demonolikost savremenog čovjeka, drugi oživio kamen. Bog zna šta je teže i veće.
Stigao je veliki broj predloga za uvršćenje Voja Stanića na Listu i nešto manje za Mila Milunovića.Mislim da bez Profesora niko od njih i ne bi htio na bilo kakvu listu.
A što sa Marinom?
„Sa Abramovićima smo se vazda dobro gledali“, prenosio je povremeno moj otac, valjda ono što su njemu isto tako posvećeno prenosili. Zašto smo se „dobro gledali“ to su svi u porodici zaboravili, vjerovatno neko drevno kumstvo, ali mene je to obavezivalo i posljednjih godina da „loše ne gledam“ na Marinu Abramović. Sada kada su stigli predlozi da se i Marina uvrsti na Listu, nemam izbora.
U pleksus
„A kako da zaboraviš Miodraga Perunovića“, prekorevaju me, „jeste Dejo – Bog fudbala, ali smo mi poznatiji po borilačkim sportovima.“
Književnici
Malo začuđujuće za mene, iz zemlje u kojoj je skoro svako pjesnik, više je stiglo predloga za prozne pisce koji bi još trebalo da se nađu na Listi. Na prvom mjestu, po čitaocima, Borislav Pekić, pa Branimir Šćepanović, Žarko Komanin i Novak Kilibarda.
Potpisani je pretpostavio Mihaila Lalića Borislavu Pekiću (iako je od Pekića žickao cigarete, a Lalića nije ni poznavao) prije svega zbog sadržinske usmjerenosti njegovog djela, koje sad neki, čini mi se marketinški, na brzu ruku, nazivaju Crnogorska rapsodija. Pekić vo vrijeme ono nije imao neki naročiti uticaj u Crnoj Gori. Počeli smo da ga čitamo kada nije mogao više pekićevski da „lane“. Istini za volju, i da se malo odmorimo od Lalića.
Političari – „mi se nikada nećemo pomiriti“
Jedna mlada čitateljka koja je morala da „izgugla“ više podataka o političarima koji su na Listi, rezignirano je zaključila: „Mi se nikada nećemo pomiriti“.
Stiglo je više predloga da se u Listu uvrste Blažo Jovanović i Brano Mićunović, po jedan predlog za advokata Jovana Barovića i Svetozara Vukmanovića – Tempa.
Kuda će to dalje da vodi, viđećemo.
Primate li vi Hrvate katolike iz Boke? Itekako.
Stigla su od više čitalaca dva vrlo interesantna predloga – da se u Listu uvrste don Branko Sbutega i Miro Glavurtić. Predlozi nisu nešto šire obrazloženi, ali za don Branka jasno je i širem čitateljstvu, da je devedesetih imao veliki uticaj na liberalnu crnogorsku i beogradsku inteligenciju. Glavurtić, katolički mistik prvog reda, hermetičan, ne znam da je imao veći uticaj u Crnoj Gori, kao što je i Hrvatska ostala hladna prema njemu. Ali u Beogradu čitave umjetničke, ali i supkulturno -političke formacije, prividno raznih usmjerenja, zadojene su njegovim mlijekom. Niko nije prorok u svojo postojbini, ali mora da je nešto od Glavurtićevog rješavanja kvadrature kruga došlo i do Crnogoraca.
Toliko za sada.
Ako imate nove pr(ij)edloge ili, jednostavno, kritike, pišite na: zurnalportal@gmail.com
