Piše: Tufik Softić
Rekonstrukcijom hotela „Berane“ prije desetak godina, kao i izgradnjom nekoliko malih hotela, Berane se iz jednog perioda kada zbog loše privatizacije nije bilo hotela u gradu, vratilo na turističku mapu, ali ni izdaleka onako kako je to bilo prije Drugog svjetskog rata, tako i do kraja devedesetih godina prošlog vijeka i nesrećne tranzicije.
Danas još samo starije i sve malobrojnije generacije starovarošana pamte vrijeme kada je ovaj grad bio jedina destinacija iz koje se „iz Evrope u Ameriku stizalo za dva minuta“.
Kao anegdota ostala je priča da je „ako se požuri, ta relacija mogla da se pređe i za manje od dva minuta“.
Neupućeni sagovornici sa zbunjenošću bi slušali tu zagonetnu priču, dok ne bi shvatili da je riječ o dva hotela, dvije predratne zgrade ljepotice, slijepljene jedna uz drugu, u glavnoj gradskoj ulici.
Vremešni Beranci sa sjetom se prisjećaju kako je grad na Limu, tako, prije Drugog svjetskog rata imao više hotela nego što ih danas ima.
U samom centru bila su četiri hotela i dva hana, koje se sada mogu vidjeti samo na starim fotografijama i razglednicama.
Učenici, kako se prepričava, nijesu mogli ući u hotel dok ne navrše osamnaest godina i maturiraju. Onda bi, u znak odrastanja, stavili šešir na glavu i uzeli gospodski štap u ruku. Vrata hotela tek tada su se za njih otvarala.
Najprije je izgrađen hotel „Danilović“, koji se nalazio na mjestu sadašnje zgrade Osnovnog suda u centru Berana, i tu je, prema sjećanjima starijih, bila najbolja muzika.
Odmah preko puta njega, na drugoj strani ulice, nalazio se hotel „Imperijal“, takođe imponzantno građevinsko zdanje, koji je često mijenjao vlasnike, a najprije ga držala porodica Mićović.
Ovaj hotel, kako kažu, tokom rata nije radio. Bio je pretvoren u oficirsku menzu italijanske vojske, koje je tada u Beranama bilo više nego lokalnih stanovnika.
Vlasnik Hotela „Amerika“, malo niže od „Danilovića“, bio je Radoje Šćekić, a u njemu je organizovana prva tombola u gradu.
U ovom hotelu bila je kasnije smještena savaznička misija. Ipak, na najboljem glasu bio je Hotel „Evropa“, odmah pored „Amerike“.
Otuda je i ostala ona priča – „dva minuta od Evrope do Amerike“. „Evropu“ su držali braća Miladinovići – Dika, Mladen i Sreten.
Tu je tradicionalno bila najbolja kuhinja, zahvaljujući vještoj ruci kuvarice Anke, koja je u Berane stigla čak iz Zagreba.
U tom hotelu, kao po nepisanom pravilu, svako je imao svoj sto. Tačno se znalo gdje sjedi ko od poznatih Beranaca.
Tu su se obično hranili i profesori čuvene beranske gimnazije, koja je u to vrijeme bila na glasu kao „crnogorska Sorbona“, sa mnogo profesora sa strane.
Među njima je bio izvjesni Slovenac koji je završio studije upravo na Sorboni. Čudili su mu se šta traži u Beranama, a on je odgovarao da je Berane, sa toliko hotela i širokom glavnom ulicom, za njega „mali Pariz“.
Vlasnici Hotela „Evropa“ su svakom gostu koji tu prespava, poklanjali po flašu domaće rakije koju su sami pravili.
Na dnu glavne ulice, na mjestu gdje je bio takozvani cvijetni park, a sada se uzdiže volšebno iznikla višespratnica, bila su, takođe jedan do drugog, i dva orijentalna ugostiteljska objekta, odnosno dva hana.
Automobili su tada bili rijetkost, a u ovim hanovima, u prizemlju, oni koji su putovali karavanima, mogli su da odmore svoje konje. Sobe su bile na spratu.
Vremešni stanovnici Berana se prisjećaju i velikog broja kafana u glavnoj ulici i u njenoj blizini – Pajkovića, Bajića, Ćulafića, Lutovaca, Babovića, Boškovića, Ćanove, Milikića, Maslovarića, Šćekića, Dalmatinskog podruma, i mnogih drugih
Posebno je zanimljiva priča da je postojala i jedna kafana, čija vlasnica je bila izvjesna gospođa Plana. Ta kafana je važila za kuću gdje se „kupuje ljubav“.
Bio je to tada legalan posao. Gazdarica bi svakog četvrtka vodila djevojke na ljekarski pregled, dok su se dječaci znatiželjno okupljali. Tokom rata to je, kažu, bilo omiljeno mjesto italijanskih vojnika.
Nijedno od predratnih beranskih hotelskih zdanja danas, na žalost, nije u životu. „Ameriku“ su srušili Njemci u bombardovanju. To nije bilo slučajno, jer je u njemu bilo sjedište komandanta italijanske divizije „Venecija“ koja im je 1943. godine otkazala poslušnost i prešla na stranu partizana.
Preostala hotelska zdanja i hanovi, preživjeli su rat, ali ne i poslijeratnu euforiju rušenja svega „buržoaskog“.
Nije da Berane danas nema hotela, posebno lijepih kao što je onaj na iznad obale Lima, ali takvu urbanost i imao je još prije punog vijeka, pa sve do kraja devedesetih godina, kada je radilo vjerovatno najbolje hotelsko ugostiteljsko preduzeće na sjeveru HTP „Berane“, koje je tokom tranzicije temeljno opljačkano.
Ali to je već ružna strana istorije, koja bi pokvarila sliku i priču o gradu koji je prije Drugog svjetskog rata plijenio urbanošću i imao toliko hotela i hanova u glavnoj gradskoj ulici, da je po tome bio poznat na širim prostorima.
Izvor: RTCG
