Piše: Tufik Softić
Jedan od običnih događaja koji vas podsjeti da u pozadini postoji ozbiljan društveni problem u zajednici, desio mi se ovih dana, kada sam, vraćajući se iz pravca Plava, u Murini naišao na gospođu koja je stopirala. Činila je to neodlučno i pažljivo, skoro sa dozom straha, a onda mi je u vožnji objasnila da ne bi podigla ruku i ne bi to radila, da pored mene, na mjestu suvozača, nije vidjela ženu, moju suprugu.
Krenula je za Andrijevicu da sačeka djecu koja su se vraćala sa mora, a lokalnog autobuskog prevoza nema već godinama. Ljetnji žaropek, sunce u zenitu nemilosrdno prži, a gospođa stoji pored puta, u potpunoj neizvjesnosti kako će se prebaciti i da li će prije djece stići do Andrijevice, a onda se treba i vratiti do Murine.
Upoznajemo se uz put, tih petnaestak kilometara, i na kraju se zahvaljuje meni i mojoj supruzi, kao da smo ne znam šta učinili. Pita, jesam li što dužna? Kafu, odgovaram u šali, ali kada vam dođemo u kuću, u Mirini imam dosta prijatelja i poznanika.
Već je šesta godina od kada su počeli problemi u beranskom autoprevoznom preduzeću “Simon vojaž”, i od kada su ukinute lokalne međugradske autobuske linije, a narod nekoliko gradova u regionu ostavljen na milost i nemilost taksistima. Naravno, ako imaju novca za taksi.
Onda se prisjetim ne tako davnog vremena kada je lokalni autobus na relaciji prema Andrijevici i Plavu i obratno, nailazio svakih sat vremena. Pouzdano znam. Išao bih u ribolov negdje oko Plava, i lakše mi je bilo da koristim autobuski prevoz nego da koristim vlastiti automobil. Prvi jutarnji autobus čekam kod rudarske zgrade ujutru u 05.10h.
Kada krene žaropek i riba prestane da “radi”, koliko god sam kilometara prošao uzvodno ili nizvodno, izađem na magistralu bilo gdje, i ne čekam dugo. Srećna vremena. “Ivangradprevoz” je imao nepogrešivu satnicu za red vožnje i najbolje vozače i konduktere. Bilo nekad, sad se prepričava, što bi se kazalo.
Zbog poznatih dešavanja u “Simon vojažu”, koji je, kao nasljednik “Ivangradprevoza”, kasnije “Jugoprevoza”, imao monopol na lokalni prevoz, šest gradova u ovom dijelu Crne Gore nema međusobni linijski autobuski saobraćaj, i danas se, ako nemate svoj automobil, veoma teško prebaciti na relacijama od svega deset do trideset kilometara između ovih gradova. Situaciju, naravno, koriste taksisti sa cijenama koje samo rastu kako poskupljuje gorivo.
Beranska lokalna vlast je nedavno napravila prvi korak kupujući i otvarajući autobusku stanicu u ovom gradu, i to je odličan potez. Ali nema autobusa. One koji su valjali i bili najbolji, stečajna uprava je prodala za nikakve pare, i niko zbog toga nije do sada odgovarao.
Ne vrijedi sentimentalno prisjećanje i lamentiranje nad vremenima koja ne mogu da se vrate. To zvuči lijepo i nostalgično, ali od toga narod nema ništa. Ako žele da riješe ovu nepodnošljivu situaciju, čelnici gradova u regionu morali bi da se sretnu, da sjednu i da razgovaraju o realnom problemu koji muči građane svih šest gradova.
U redu je priča da su migracije učinile svoje i da je sve manje naroda i sve manje putnika. Ali, ne moraju to biti nekadašnji veliki, takozvani harmonika lokalni autobusi, kakvi su išli na svaki sat prema Andrijevici, Plavu, Gusinju, Rožajama, Petnjici ili Bijelom Polju, i nazad. Sasvim u redu bi bilo da se nađe neki ozbiljan prevoznik sa malim autobusima, koji su u međuvremenu izgradili ozbiljne firme. I ne mora svaki sat, ali na dva sata da vozi na lokalnim linijama.
Da uplašene žene i maloljetna djeca ne stopiraju pored puta, jer nemaju novca za taksi.
Šta će potom biti sa silnim krivičnim prijavama koje su podnesene protiv svih onih koji su direktno ili indirektno krivi za propast “Simon vojaža”, i posljedično za ovakvo stanje već šestu godinu u lokalnom međulinijskom prevozu, neka bude šta bude.
Narod prije svega traži uslugu koja spada u red osnovnih na koju treba da ima pravo, a u pravosuđe i tako odavno nema povjerenje. Moglo bi se to uprostiti i reći – ako Zeta ima gradski prevoz, ili ako je bilo koji grad na primorju povezan lokalnim, zašto da to pravo bude uskraćeno stanovništvu Gusinja ili Berana? Crna Gora stanuje i na sjeveru. Zašto se onda čudimo što ljudi odlaze?
Izvor: RTCG
