Piše: Vojin Grubač
Porazna je informacija Uprave policije s kraja aprila ove godine da je od kontrolisanih vozača njih 49,1 odsto bilo pozitivno na narkotike. Ta informacija je dočekana sa šokom i određenom sumnjom.
Međutim, novi podatak da u Crnoj Gori 68,1 odsto žena i 38 odsto muškaraca koristi psihoaktivne supstance, što je pokazala poslednja analiza Instituta za javno zdravlje Crne Gore je zaprepašćujuća. Crna Gora nije bila samo platforma za tranzit narkotika, već prostor koji je utonuo u moru psihoaktivnih supstanci.
Šta to u prevodu znači? To implicira da se približavamo kraju priče o zdravim majkama i rađanju zdrave djece, njihovog srećnog djetinjstva i školovanja, obitavanja u prostorima koje bi im obezbijedilo da život ne završe u narkomaniji još u ranoj fazi razvoja.
Toliki stepen ovisnosti društva o psihoaktivnim supstancama znači značajno smanjenje radnih sposobnosti ljudi i dovodi u pitanje biološki opstanak nacije. Da ne govorimo o povećanju rizika bezbjednosti građana na svim mjestima kuda se kreću, uključujući opasno stanje na trasama gdje će vožnja postati lutrija.
Na drugoj strani, zakon kojim se ne odgovara za krađu imovine u vrijednosti do 150 evra, predstavlja „skriveno finansiranje“ narkomanije. Tako da, kada nastupi narkotička kriza, ukoliko se nedostajuća sredstva ne mogu oteti od porodice, izbor je očigledan.
Maligni uticaj „Narkopalikuća“
Sve ovo je rezultat trodecenijske vladavine „oca nacije“ i njegovog bašibozuka, kada je došlo do čvrste sprege narko-klanova i moćnih pojedinaca iz svih grana vlasti.
Vojin Grubač: Režim i opozicija su maligne ćelije na tijelu Srbije
Time se Crna Gora pretvorila u državu gdje su politički sistem i mnogi ključni funkcioneri države bili sastavni dio jednog krupnog, svemoćnog, državnog narko-kartela.
I ne samo oni, već i mediji koji su bili upregnuti u tom pravcu. Čija je glavna tema bila „bacanje prašine u oči“ kroz „odbranu države“ od njenih „neprijatelja“.
Pa se polazilo još od 1918. godine: „Aca palikuće“ i bjelaša, potom četnika, zatim „malignih uticaja srpskog i ruskog sveta“ i čega sve ne samo da bi se skrenula pažnja s enormnog bogaćenja političkih vrhuški, klanova, te da bi se uništenje Crne Gore preko narko-kartela čvrsto sprovelo do kraja.
I eto rezultata, sada imamo 68,1 odsto žena i 38 odsto muškaraca u Crnoj Gori koji koriste psihoaktivne supstance, kao i deset odsto muškaraca alkoholičara pride. Šta nam je preostalo? Kamo dalje?
Doduše, sada znamo da realno postoji „palikuća“ ali ne fantomski „Aca palikuća“. To je moćni klan „Narkopalikuća“ Crne Gore, čiji je maligni uticaj na državu i društvo bio razarajući. Koji je u zastrašujućem opsegu i u brišućem letu „izgorio u ognju psihoaktivnih supstanci“ crnogorske: žene, muškarce, omladinu, djecu.
Lažne diplome kao pucanj u srce države
Kako jedna nevolja ne ide sama, desilo nam se za vrijeme vladavine „oca nacije“ enormno zapošljavanje osoba sa lažnim diplomama u organima državne uprave i državnim preduzećima. Pretpostavka je da se njihov broj u Crnoj Gori kreće preko 25.000. Umjesto da su zapošljavali visokoobrazovane ljude koji su čamili na Biroima za zapošljavanje, DPS i sateliti su preplavili radna mjesta desetinama hiljada politički podobnih aparatčika s lažnim diplomama.
Time je u cjelosti obesmišljeno postojanje obrazovnog sistema Crne Gore. Obrazovani ljudi su decenijama bili potpuno izbačeni iz svoje profesije i bez dana radnog staža izgubili sposobnost da mogu jednog dana izvršavati radne zadatke iz svoje specijalnosti.
Kako se stvari nisu promijenile, većinu onih koji danas završavaju fakultete čeka budućnost u inostranstvu, čime ćemo zauvijek izgubiti važne ljude. Najkvalitetnije ljude našeg naroda mi ne školujemo za Crnu Goru, što je tragedija u više činova.
Uslovni pobjednici 2020. godine se nisu snašli
Uslovni pobjednici avgusta 2020 godine se nisu dobro snašli, jer nisu opredijelili prioritete i rješenja ključnih problema Crne Gore.
Kada su umjesto mjesta u Vladi dobili „mjesta po dubini“, oni su se pobunili. Uopšte nisu shvatili da su dobili ključnu stvar, gdje mogu fundamentalno promjeniti situaciju u crnogorskom društvu.
To je bilo mjesto gdje se suštinski rješavalo srpsko pitanje, ali i pitanje Crnogoraca i Bošnjaka koje je režim Đukanovića proglasio nepodobnima i diskvalifikovao iz smisla postojanja. Oni to nisu vidjeli, što je znakovito.
Mogli su radna mjesta u državnom sektoru osloboditi od nekoliko desetina hiljada radnika sa lažnim diplomama a potom zaposliti na hiljade obrazovanih ljudi koji su desetinama godina bili šikanirani.
Usput ih usavršavati i specijalizovati, jer su bez dana radnog staža tek morali sticati radne navike u svojoj specijalnosti. Radna mjesta bi se otvorila i za mlade ljude koji tek završavaju fakultete. Sistem bi bio vraćen u normalno stanje. Ali, to nisu uradili!
Vojin Grubač: Režim i opozicija su maligne ćelije na tijelu Srbije
Programu „Evropa sad 1“ nedostajalo je da partije koje su preuzele mjesta po dubini završe posao oslobađanja radnih mjesta od lažnih diploma, kojeg nisu takle. Umjesto toga, obrušile su se na program „Evropa sad 1“ plašeći se njegovog uspjeha i gubitka glasača.
Sada je aktuelan program „Evropa sad 2“. Iste partije uslovne pobjednice avgusta 2020. godine i dalje drže mjesta po dubini sa partijama nacionalnih manjina. I dalje imaju isti problem, dvadeset hiljada radnih mjesta pokrivanih lažnim diplomama. Reforma ekonomskog sistema Crne Gore i pitanje smisla školstva je u njihovim rukama. Doduše, i smisao postojanja političkog sistema i partija sadašnjeg obrasca što zakonomjerno može dovesti do eksplozije nezadovoljstva građana.
Pitanje opstanka naroda i države
To nije zadatak za premijera Spajića, već za sve partije koje su preuzele mjesta po dubini. Ako to pitanje ne riješe efektivno, kao i pitanje opširne i pogubne narkomanije u Crnoj Gori: dovešće se u pitanje opstanak naroda i države. Da li žele pomoći premijeru Spajiću i opstanku države, neka sami odluče.
Kako crnogorski političari vole osuđivati pitanje genocida, najaktuelnija bi bila za razmišljanje ova tema: da li je 68,1 odsto žena koje koriste psihoaktivne supstance dovoljno da se to proglasi genocidom koji traje upravo sad, na teritoriji Crne Gore?
Ili su važnije teme: četnici i partizani, lascivne i bizarne poruke između polova, pitanje seksualnosti pojedinaca i njihova prava? Gdje je u svemu tome lista prioriteta, ili ne postoji nikakav koncept u bespućima politike?
