Piše: Oliver Janković
Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2026, gotovo da su završene. Ostalo je da se odigraju evropski i interkontinentalni baraži za popunu preostalih mjesta. Nas (Srbije i Crne Gore) ni tu neće biti. Mada, šansu za odlazak na najveće planetarno sportsko takmičenje (ravno olimpijadi) ima još južna pokrajina Srbije – Kosovo (koja poput ostrva Kurisao, iako međunarodno nepriznata, igra pod svojim zasebnim imenom), kao i BIH (sa sve Republikom Srpkom u njoj). Međutim, ako naša rodoljubiva srca ne mogu naći utjehu u tim promilima šansi da na Mundijal prođu Kosovo i BIH, možda će ljubav prema klasičnom fudbalu, koji se igra više srcem nego taktikom, više željom nego umijećem, dati našoj publici nove ljubimce umjesto sopstvenih reprezentacija. Naime, iako na Mundijalu 2026 neće biti ni Srbije ni Crne Gore (a veliko je pitanje hoće li bez trećeg mundijala za redom ostati jedna Italija… pa zatim Poljska, Švedska) fudbalski fanovi širom svijeta, pa i naši domaći, dobili su nekoliko novih iznenadnih i neočekivanih ljubimaca. Pored pomenutih ostrva u Antilima (Kurisao i Haiti), i onih Zelenortskih iz Afrike, koji ipak spadaju u autsajderske zanimljivosti, svjetskoj pažnji se nametnula igra stare dobre Škotske, i njene (kulturne i fudbalske) rođake Irske, koje su na mišiće i prkos, u posljednjim trenucima kvalifikacija, uzeli kartu za Ameriku. Škoti za direktan plasman, a Irci za baraž.
Ništa se, po srčanosti i požrtvovanosti, ne može mjeriti sa igrom ove dvije reprezentacije. Oni su, i jedni i drugi, zasijenili dominaciju Španaca, Francuza, Njemaca, Engleza i Argentinaca, koji su se, očekivano, prošetali kroz ove kvalifikacije. Kako to? Pa tako što pravi ljubitelji fudbala i sporta uopšte, više vole da gledaju borbu takmičara preko svojih mogućnosti, borbu „do posljednjeg daha“, reprizu sukoba Davida i Golijata, nego svečani defile onih koji su unaprijed (pa i ako je sve to zasluženo i osnovano) proglašeni pobjednicima. E tu i takvu borbu, sa sve šlagom neočekivane pobjede u posljednjim sekundama su nam priredili potomci hrabrih Kelta, odvažni i rodoljubivi Irci i Škoti…
Kako slike (u ovom slučaju snimci) govore više od bezbroj riječi, nudim vašoj pažnji da vidite kako su Irci u Budimpešti preokrenuli vođstvo domaćeg tima (kome je i remi bio dovoljan za prolazak dalje) i svoju pobjedu. Naročitu analizu i prst na čelo zahtjeva posljednji i odlučujući irski gol tamo, koji je postigao novi junak nacije (dao dva gola Portugalu u Dablinu i sva tri Mađarima na obali Dunava) Perot , a koji manifestuje veću želju, veću vjeru i srce na terenu jednog igrača Irske u odnosu na kompletnu odbranu Mađarske. Ako te faktore izuzmemo ili ih smatramo nevažnim, ostaje nam onda da zaključimo da je pomenuti pogodak nemoguć po svim zakonima fizike (gravitacija…. odnos putanje i vremena ..itd.)
Ali sve to na stranu u odnosu na groznicu glazgovske večeri koju su nam priredili kako navijači tako i igrači Škotske, koji su oteli Dancima kartu za Ameriku, nizom fantastičnih fudbalskih poteza, golovima na početku i kraju utakmice, kojima su zatrpali Šmajhelovu mrežu i ponovo nam prikazali fudbal kao umjetnost, nadahnuće, ljepotu i nešto sasvim nestvarno. Ispod YouTube izvještaja sa ove utakmice dominira komentar „Najljepša noć u mom životu“ nekog od škotskih navijača. Sve se ovo ne da, a i ne bi smjelo prepričavati. Neka ostane sa prstom preko usana, mistični poziv na ćutanje, i istovremeni poziv da na narednom mundijalu navijamo za one najhrabrije. Zašto? Pa zato što uz njih odmah, ruku pod ruku ide sreća. To je upravo pokazala „ljepotica“ od utakmice koja se igrala u Glazgovu 18. novembra 2025. Istorija pred vašim očima.
