Piše: Nebojša Popović
Iran je ogromna zemlja koja je teritorijalno veća od Velike Britanije, Francuske i Njemačke zajedno. Ako se Ukrajina može smatrati najvećom evropskom državom(izuzev Rusije), onda slikovitosti radi, valja kazati da je Iran bezmalo tri puta veći od Ukrajine.
U Iranu postoje dva velika planinska vijenca Zargos i Elbrus koji čuvaju sjever zemlje. Zargos stražari na granici sa Turskom i Irakom i završava se gotovo kod Ormuskog prolaza u Persijskom zalivu. Elbrus je zadužen za granicu ka Jermeniji, te se proteže duž cijele južne obale Kaspijskog jezera, i uz granicu sa Turkmenistanom sve do Avganistana. Vidljiv je iz Teherana i uzdiže se sa sjeverne strane iranske prestonice.
Budući zaštićen geografijom jer ga okružuju visoke planine sa tri strane, te močvara i voda na četvrtoj, u cijeloj svojoj dugoj istoriji Iran je uspješno odolijevao stranim osvajačima. Poslednja sila koja se probila kroz ovu teritoriju bili su nakratko Mongoli, 1219 – 1221. godine. Od tada planine i negostoljubive pustinje Persije uništavale su i obeshrabrivale svakog ko bi i pomislio da se probije kroz njih.
Uz to, procjene su da ovdašnji moderni Iran ima oko 92,5 miliona stanovnika, pa su i u Teheranu i u Vašingtonu jednako svjesni da niko racionalan nema iluziju da bi vojno mogao pokoriti tu zemlju. Ako se na to doda činjenica da je naročito tokom 20. vjeka došlo do srastanja iranskog identiteta sa antizapadnim sentimentom, onda čitava stvar postaje kudikamo komplikovanija.
Strateški značaj
Iran se nalazi između Istoka i Zapada. To je teritorija koja povezuje Persijski zaliv, Indiju, špic Arabije, rog Afrike i pristup Sueckom kanalu. Predsjednik Regan u svom obraćanju naciji iz 1986. godine pokušao je Amerikancima da objasni da se „Iran nalazi na jednoj od najvažnijih tačaka na svijetu“. Zbignjev Bžežinski u svojoj „Velikoj šahovskoj tabli“, dodijelio je Iranu zbog svog osjetljivog položaja ulogu zemlje – „geopolitičkog stožera“.
S obzirom da Iran predstavlja jednu od strateški ključnih teritorija u velikom mozaiku Evroazije – a naročito u kontekstu novih puteva svile – kopnenih i pomorskih arterija koje bi trebalo da prošaraju čitav evroazijski kontinent – a iz kojih suštinski stoje dvije vodeće evroazijske sile – Kina i Rusija, na ovom mjestu treba podsetiti i na značaj Sueckog kanala i Palestine.
Naime, Englezi su kada su proglasili Balfurovu deklaraciju o potrebi stvaranja države Izrael, i te kako imali u vidu da je upravo Palestina zbog svog položaja doslovno tampon zona pred bilo kakvom prijetnjom Sueckom kanalu – jednom od životno važnih arterija Britanskog carstva koji su kontrolisali od 1888. godine. Sličan strateški položaj takođe ima i izraelska luka Haifa koja je do 1940. godine bila savršeni terminal, ili kako ju je magazin „Tajms“ nazivao – „karotidna arterija Britanskog carstva“ za crno zlato koje dolazi iz srca svijeta sa Istoka.
Dakle, najkraće rečeno – sukob Izraela i Irana je daleko više od toga, i baš zbog te činjenice je za svjetski mir mnogo opasniji od Ukrajine. U pitanju je borba za prevlast o tome ko će i čiji će putevi svile biti oni koji će biti dominantni u budućnosti. Da li putevi svile koje kontroliše Zapad ili putevi svile Istoka. Putevi svile pomorske sile Amerike il’ putevi svile evroazijskih sila Kine i Rusije?
Kako dalje
Imajući sve to u vidu, a budući da ipak postoji svijest o Iranu kao vojno neosvojivoj tvrđavi, u tom smislu ne čudi da Si-Bi- Es njuz piše o tome kako Amerika i Evropa ovih dana vode povjerljive razgovore o tome ko će voditi Iran. Njemački kancelar Merc se tako iskreno, ali prilično bezobzirno izlanuo izjavivši kako – „Izrael odrađuje prljavi posao za Zapad“.
Dakle, cilj Zapada u ovoj igri nije osvojiti Iran vojno već dobiti promjenu režima u Teheranu, uz instaliranje prozapadne marionetske vlasti.
Za sve to vrijeme Tramp se otvoreno priprema za rat dovlačeći u region Bliskog istoka sve više američkih udarnih efektiva. Sve je više analitičara koji vjeruju da će Tramp zaista i krenuti u akciju.
Ukoliko Iran svojevoljno ne pristane na promjenu vlasti po diktatu SAD – iako je teško i zamisliti da se na taj način može održavati vlast u toj ponosnoj zemlji – onda slijedi scenario od kojega se mnogi sa pravom pribojavaju.
Jer je malo izgledno da samo bombardovanje Irana može dovesti do njegove kapitulacije, dok kopnena invazija nije opcija. Sada je samo enigma šta je krajnji cilj Vašingtona i da li će ukoliko ne uspije promjena režima ucjenama, Amerikanci pokušati da od Irana naprave haotičnu teritoriju poput onih u Siriji i Libiji. Ali i to je veliko pitanje da li je u Iranu moguće jer je riječ o drevnoj civilizaciji.
Na koncu u opticaju je i ona opcija koju svi sa zebnjom izbjegavaju da pomenu, a to je ona – nuklearna. Baš zato je cijeli svijet uznemiren jer je ulog u ovom ratu daleko veći i značajniji od samog pitanja iranskog nuklearnog programa ili bezbjednosti Izraela. Ulog je planetarna kontrola i dominacija – a to je već casus belli zbog kakvih su kroz istoriju počinjali svjetski ratovi…
