Novokomitska družina sve agresivnije „zabavlja“ i zlostavlja crnogorsku javnost, pa i same zastave. Sve je pitanje perspektive.

Ali možda je najbolje da prihvatimo da u ovoj državi žive zaista infantilni ljudi, lišeni sposobnosti da osmisle išta originalno, autentično. To je uveliko postalo hronično stanje.
Kada se okupe na Cetinju da pjevaju pjesmice protiv srpstva, oni pozajme ustaške stihove, jer u pamćenju svojih predaka ne mogu naći vala ni jedan antisrpski jamb.
S druge strane, to što bi mogli naći hiljade pjesama, što epskih što lirskih, koje su nastale na samom Cetinju (da se ne ide preko Čeva i Velestova), koje su pisali njihovi djedovi i pradjedovi, kraljevi i vladike, a sve u slavu srpskog roda njih nimalo ne obavezuje. Valjda je i to znak neke čudne psihoemotivne slabosti, nesposobnosti da prihvatiš sopstveno predačko nasljeđe. Negdje se takav fenomen naziva autošovinizam. No, teško to može biti objašnjenje za ovdašnje prilike. Ima valjda nešto luđe i od toga, a čemu naučnici još nijesu otkrili ime.
Ili, okupi se vjerni narod Crne Gore da kroz litije, smjernošću hrišćanskom i sviješću demokratskom, iskazuje protest protiv nepravednog zakona, a odmah se novokomite organizuju u kontraofanzivu, koju, zamislite, nazivaju antilitije. Opet isti problem. Odsustvo originalnost, posebnosti, kreativnog bunta – mogao bi biti simptom nekog plitkoumlja. Tačno podsjećaju na Svetislava Basaru. I on tako, vidio da je Uelbek napisao roman „Serotonin”, pa i sam napiše u istom dahu „Kontraendorfin”. Nije šija nego vrat.
Ili, vide da se u svijetu okupljaju građani da pruže podršku Ukrajini, pa oni odmah, kao zakleti pacifisti, istom ulicom po Cetinju, uz jednu modifikaciju. Oni Putina mrze zbog Srbije, a ne zbog Ukrajine, koja dođe tek kao kolateralna šteta.
Sve bi, najzad, mogla biti zabavno kao da se čita neki avanturistički roman o dječacima Pavlove ulice, ili o družini Pere Kvržice, kada infantilnost novokomitske družbe, a i službe, kao i odsustvo autentičnosti, uz jedinu sposobnost podražavanja, imitiranja, oponašanja, mimezisa, nikolidisovske vrste, ne bi bio poziv da se ozbiljno preispitamo: Šta je pobogu s tim ljudima?
U njima nema ni „h“ od homo ludensa, jer „čovjek koji se igra” mora biti kreativan, pametan. Evo stoga njima jedan predlog, da prodaju svu pokretnu i nepokretnu imovinu i kupe, kako bi rekao Nikolidis, „puno, što više zastava”, a i projektora, te se siti izigraju sve do Božića.
Šta će biti sa zastavama? Ko će to da pokupi kada ih po običaju ostave za sobom, taman kao djeca igračke kada pođu na spavanje? To je već pitanje za Manjinsku ili neku buduću Vladu Crne Gore. Možda neće imati kud bez da postupe po sili zakona.
P. S. Evo još jednog originalnog predloga. Da se okupe ispred Cetinjskog manastira, te umole onog glumca Marunovića da im jednom naglas pročita „Gorski vijenac”, ali bez preskakanja redova.
(No jesam i ja naivan. Opet bi oni rekli: „E, nije to Njegoš tako mislio”. Ili: „Glumac je izdajnik, može li neko da to ljepše pročita“.)
Milovan Urvan