Piše: Benoa Brevil
Austeriti je sada toliko diskreditovan da ga niko ne smije ni pomenuti. Kada je Evropska unija u junu pokrenula proceduru „prekomernog deficita” protiv sedam zemalja, tražeći da preduzmu korektivne mjere ili se suoče sa sankcijama, komesar za ekonomiju Paolo Đentiloni insistirao je na tome da to nema nikakve veze sa mjerama štednje. Ipak, priznao je da Brisel traži od tih zemalja određenu štedljivost nakon velikodušnosti pokazane tokom pandemije, ali je dodao: „promišljenost u trošenju, koja je obavezna za zemlje s visokim deficitom i dugom, ne treba miješati sa austeritijem” (*Il Messaggero*, 20. jun 2024).
Nekoliko mjeseci kasnije, francuska vlada, pravdajući prijedlog smanjenja javne potrošnje od 40 milijardi evra za 2025. godinu, koristila je izraze poput „budžet oporavka”, „odgovoran budžet” i „realan budžet”.
Italija, koja planira da smanjuje po 13 milijardi evra godišnje u narednih sedam godina, to je nazvala „putem prilagođavanja”. Riječ na „a” je zabranjena i u Kvebeku, gdje je, uprkos najavi o zamrzavanju zapošljavanja u nekoliko ministarstava, predsjednik Trezora bio uporan: „Nije istina da postoji austeriti. Nije istina da postoje rezovi.”
A ipak, austeriti se vratio. Ne kao šok terapija ovaj put, već postepeno, diskretno, gotovo stidljivo. Od drastičnih mjera nametnutih južnoj Evropi nakon finansijske krize 2008. godine, mnogo toga se promijenilo, čineći ovaj lijek nezamislivim za pominjanje. Njegov uticaj na Grčku je dobro poznat: eksplozija nezaposlenosti, samoubistava, zavisnosti od droga, smrtnosti novorođenčadi, HIV infekcija, epidemija tuberkuloze… Brisel je pozvao na strpljenje. Grci su čekali, gledajući kako njihova zemlja postaje „Airbnb” kompleks za bogate Evropljane.
I 15 godina kasnije, austeriti još vlada. Grčki BDP je i dalje 25% ispod nivoa prije krize, kao i prosječna godišnja plata. Javni dug je dostigao 160% BDP-a, u poređenju sa 103% u 2007. godini. U Njemačkoj je fiskalni steznik toliko iznurivao investicije da se mostovi urušavaju, a putnici su zapanjeni kad neki voz Dojče Bana stigne na vrijeme. Ipak, u Njemačkoj se još od kancelara Hajnriha Bringa i njegovih restriktivnih politika 1932. zna da je austeriti „opasna ideja”: rješenje traži u džepovima onih koji nisu izazvali problem i ne donosi rezultate.
U ovom posebno neizvjesnom svijetu, gdje je izgled na svjetski rat uvijek moguć, a klimatske promjene nose nebrojene prijetnje budućnosti, perspektiva generacije stezanja kaiša u zamjenu za sumnjive rezultate nije nimalo primamljiva. Građani su takođe prestali da vjeruju u mit da ne postoji alternativa. Nakon kraha 2008. godine, Evropska centralna banka je kupovala ogromne količine državnih obveznica, Velika Britanija i Island su nacionalizovali banke, a Kipar je uveo porez na bankarske depozite iznad 100.000 evra.
Na početku pandemije, EU je najavila opštu suspenziju budžetskih pravila; francuska država je pokrila plate miliona radnika kroz šeme za isplatu zarada, a američki Kongres je poslao čekove od 1.200 dolara američkim domaćinstvima. U kriznim vremenima, navodno neprikosnovena pravila i dogme se krše.
Konflikt u Ukrajini pokazao je da cijene energije mogu biti ograničene. U Francuskoj je taj rat takođe korišten kao opravdanje za povećanje vojne potrošnje od 40%, u ukupnom iznosu od 413 milijardi evra do 2030. godine. Vlada namjerava da finansira ovu „ratnu ekonomiju” vođenjem ekonomskog rata protiv nezaposlenih, penzionera, državnih službenika i onih koji koriste javne usluge.
Izvor: Counterpunch
