Piše: Vuk Bačanović
Studenti u Srbiji nisu samo blokirali svoje fakultete. Oni su, prvi put poslije trideset godina, podigli kamen ispod kojega je, dovoljno vidljivo za sve, izgmizala masa škorpiona i gmazova, od kojih više nijedan ne može uvjerljivo negirati da je ono što jest. Čak ni politička neutralnost, koja im se najčešće spočitava kao štetna, to nije s aspekta svega onoga što se zahtijeva od istinske političke alternative. Odnosno, koja bi to tačno bila garancija da bi nova vlast radila nešto drugačije od Vučića? Bi li imala svoje korumpirane povlaštenike koji bi, kad-tad, prouzrokovali survavanje neke druge željezničke stanice? Kakav bi odnos imala prema multinacionalnim rudarskim kompanijama koje ne odustaju od svoga nauma da Srbiju, ali i Bosnu i Hercegovinu, pretvore u litijumsku pustinju? Na koji način bi se postavila prema Kosovu i ostatcima srpskog naroda koji tamo još uvijek prebiva? Kakvu bi politiku vodila prema srpskim bratstvenicima u istorijskom stradanju širom svijeta — Palestincima, sirijskim hrišćanima i Druzima, jemenskim Hutima?
Istorijski trenutak u kojem Evropska unija iskopavanje litijuma u Jadru proglašava svojim strateškim projektom, Trampova administracija ispipava teren za pretvaranje Srbije i susjedne Bosne i Hercegovine u teritorije za deportaciju stotina tisuća neželjenih migranata iz Sjedinjenih Država, a propagandni dijagram koji je zauzeo mjesto predsjednika države očajnički nastoji sačuvati svoju poziciju (lažnom) izjavom da je Srbija jedina evropska zemlja koja isporučuje oružje Izraelu — državi koja je priznala Kosovo kao nezavisnu — u vrijeme etničkog čišćenja i genocida u Gazi, pokazuje da studentska neutralnost nije odraz naivnosti, nego zaprepaštenosti težinom istorijskog tereta licemjerja i zla predatog njihovoj generaciji.
Izlišno je ponovo objašnjavati što znače rudnici litijuma u Jadru i u Loparama, kao što je izlišno objašnjavati da prihvatanje američkih neželjenih migranata ne bi bio humanitarni čin, nego novo poglavlje imperijalne politike deportacije čitavih naroda radi korporativnih projekata — politike koja je danas na djelu u Gazi, a sutra vrlo lako može biti i u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, kada će se svi oni koji odbiju ekonomsku nuždu naći u opasnosti da jednostavno budu deportovani u neku drugu zemlju, gdje neće biti na smetnji prosperitetu.
U tom smislu, studentska pobuna koja „odozdo“ izmiruje balkanske hrišćane i muslimane, u užem smislu Srbe i Bošnjake, nije samo puka manifestacija mladalačkog idealizma, nego možda jedan od najmudrijih i najplemenitijih činova u našoj modernoj istoriji. Jer to nije samo poruka međusobnog uvažavanja u obliku pripremanja halal i posne hrane, nego, bez ikakva pretjerivanja, pitanje fizičkog opstanka.
Isto tako, svi oni političari i vjerski lideri koji su nakon ovoga požurili ukazivati na „prirodnost“ mržnje i podsjećati nas ko su „oni“, što su „nama“ radili i kako su razni krvoloci i bašibozuk iz prošlosti zapravo naši junaci — nisu jednostavno samo pokvareni, glupi i zli. Oni, što nesvjesno radi patološke gluposti, što sasvim svjesno radi demonske pohlepe i sebičnosti, vrlo predano rade na tome da se svakom antikolonijalnom političkom djelovanju na Balkanu zatre svaki trag.
Upravo zato, ova studentska pobuna nije samo bunt – to je krik pamćenja, otpora i odbijanja da se živi u tuđim scenarijima i predodžbama. Njihova naizgled „neutralna“ pozicija u suštini je radikalno odbacivanje svih ponuđenih laži – i onih vlastodržaca i onih koji bi da ih zamijene bez da išta promijene. Ona je odbijanje da se prihvati da je sudbina regiona unaprijed određena, da nema mjesta za glas koji ne traži sinekuru i sveopštu tupost, već istinu. U toj tišini, u tim ispisanim parolama, u tom odbijanju da se bude dio trule podjele na „naše“ i „njihove“, krije se najava nečega mnogo većeg od dnevne politike – mogućnost da Balkan napokon progovori svojim, a ne tuđim jezikom. Onim koji ih je prozvao, ni manje ni više nego nacistima.
Valja ovdje citirati davno zaboravljenog heroja dekolonizacije Emea Sezera iz njegove „Besjede o kolonijalizmu“ (Discours sur le colonialisme, 1950):
“Dođe i moj red da izreknem jednu formulu: kolonizacija — to je svođenje čovjeka na robu.
Čujem huk oluje. Govore mi o napretku, o „uspjesima“, o bolestima koje su izliječili, o standardu što je navodno podignut.
A ja govorim o društvima iznutra ispražnjenim, o kulturama koje su pregažene kao trava vojničkom čizmom, o ustanovama koje su sistematski rušene, o zemljama koje su na silu otete, o religijama koje su u paramparčad razbijene, o veličanstvenim umjetninama koje su zbrisane kao da nikad nisu ni postojale, o izuzetnim mogućnostima koje su iščezle u dimu i prašini istorije.”
Ako ova generacija ostane dosljedna, ako uprkos svim pritiscima sačuva moral i hrabrost da odbije i podjele i obećanja moći, onda će upravo oni koji su sada u prvim redovima blokada biti zapamćeni ne kao „deca koja nisu znala šta hoće“, već kao oni koji su znali šta više ne smije da bude. Istorija im možda neće odmah odati priznanje, ali će imati poslednju riječ. A ona će glasiti: počelo je s njima.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
