Nastupi političara su neprepričljivi jer niko zapravo ne zna što su tačno rekli. Ni oni sami. U tome je draž. Konačno je jasno svima da ih ne treba ni slušati ni gledati više. Jer, nema što da se čuje
Vlada Crne Gore treba da poruči kristalnu kuglu za gatanje. Nije preskupa, može na aliexpress-u da se nađe za desetak dolara. Ne bi loše bilo ni da po jednu kuglu nabave i partije. Legla bi dobro svima, po sred tih masivnih drvenih njannabe državničkih stolova, kugla međ zastavama.
Nama kad god neko iz EU dođe u goste, ne znamo što su nam rekli. Smješkamo se i tapšemo po ramenima, grlimo se, a pojma nemamo o čemu se stvarno radi. Potreban nam je tumač njihovih misli. Prevodioce imamo, ali tumači su krivi.
Kad nam gosti dođu, obično naprave krug. Kao da je slava a ne kriza, oni idu od partije do partije, obiđu i Vladu, sa svima se fotografišu. Više se da zaključiti iz fotografija nego iz njihovih poruka. Tviter nalozi su im kao ukršene riječi. Jer, ako su se sa čelnicima opozicije fotografisali sa iznuđenim kisjelim osmijehom, to treba da znači da nije sve kako treba. Ako su sa drugom ekipom nasmijani, to valjda treba da znači da su sa njima u odličnim odnosima.
Koriste svi te posjete iz EU. Kad gosti dođu nisu direktni, diplomatski kažu sve a ne kažu ništa, što partije iskoriste da preveslaju ljude i da tumače izjave u svoju korist. To dovodi do opšte šizofrenije, da kao u posljednjem primjeru, jedni govore kako su gosti došli da kritikuju zakon o predsjedniku, a drugi kažu da su gosti došli da izvuku uši zbog neizglasavanja sudija Ustavnog suda. Ne znamo još uvijek jesu li došli ili su pošli.
Oni su kao Mizera, kad se Crnjanski pita: “Kažeš li nekad, iznenada/u dobrom društvu, još i sada/na čijoj strani si?”. Izgleda da kao u pjesmi, Crna Gora zarekla se ostati nesretna.
Jedno vrijeme bila je naša politička scena nalik stand up-u, dok su tu bili Katnić i Zdravko. Bilo je makar nekih ljudskih i spontanih ispada, koji koliko god da su bili smiješni, pokazivali su nepromišljenost. Sada je sve promišljeno, sve je odigrano zakulisno i niko nikome ne vjeruje više. Ništa, baš ništa.
Uhapšeni specijalni državni tužilac ćuti. Kakva simbolika. Usta ne otvara. Ako zine, neko je tu gotov. To je “omerta” na djelu, kao kod Talijana. Ćutanje je zlato, ili se ćutanjem čuva zlato.
Zato su i beskrajno naporne postale TV emisije i sučeljavanja. Jer, svi su u pravu, svi tupe jedno te isto, jedno za drugim tumače isti događaj iz svog ugla. Na repeat. Bezočno u beskraj. I voditelji jedva čekaju reklame, ni oni ne mogu da se nose sa budalaštinama koje slušaju.
Nastupi političara su neprepričljivi jer niko zapravo ne zna što su tačno rekli. Ni oni sami. U tome je draž. Konačno je jasno svima da ih ne treba ni slušati ni gledati više. Jer, nema što da se čuje.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
