Piše: Elis Bektaš
Povijest ljudskih sukoba ispunjena je takvim grozama i užasima da ih plemenito i umno biće uglavnom ne može mišlju obuhvatit, a ako nekom i uspje razgolititi i razumjeti te strahote, on ih neće prihvatiti kao normalne i kao nešto s čijim se postojanjem valja pomiriti. Nažalost, nije povijest ratova sačinjena samo od zlih i zločestih zgoda i činova, jer da je to tako dosad bi ratovi dotužili čeljadima ili bi čeljad bila istrijebljena sa dunjalučkoga šara, ustupajući svoje mjesto mudrijim i staloženijim bićima kao što su, recimo, koze ili mačke, a ja evo velim da ni protiv pataka kao naših nasljednica ne bih imao ništa protiv.
Ima u toj povijesti i veličanstvenih trenutaka koji nas svojom snagom i nekim dubljim, prvom pogledu nedokučivim smislom nadahnjuju i podučavaju, a među njima su odbrana Mamajevog kurgana i Pavlovljeve kuće na Staljingradu, pa odbrana Britanije pred nesmiljenim blicom Luftvafe, a kao dvostruko veličanstven trenutak valja pomenuti i zamalo uspješnu francusku odbranu Dijen Bijen Fua i vijet-minsko zauzimanje tog istog uporišta. Ja inače volim naprđivat o tim svijetlim časovima koji su razgonili tamu onda kad se činilo da će ona zanavijek prekriti i zemlju i sve što na njoj leti, gmiže, hoda, i pliva, ali večeras neću pričati o događajima u kojima nisam lično učestvovao ili im barem izbliza nisam svjedočio.
Nije ni ovaj naš zadnji rat bio lišen tih uzvišenih trenutaka što ih vrijedi zabilježiti da ostanu upamćeni kao zavjet i kao pouka za buduće generacije, a jedan takav trenutak upravo će sada i ovdje oživjeti pred vama.
Elis Bektaš: Crnogorska rezolucija – glas ljudskosti između navijačkog arlaukanja
Rat je devedesettreće još bio june, što će reći da je bio razigraniji i živahniji nego kasnije, kad je izrastao u govedo. Te je godine ratovao svak sa svakim, a oni koji su te godine propustili ratovati, danas uglavnom ratuju sami sa sobom. Te sezone najopasniji i najizgledniji pretendent na titulu najzajebanijeg dušmanina ipak nismo bili jedni drugima, već je to bila glad.
Mi smo u jednom periodu imali dva obročića dnevno koji su se sastojali od zdjelice riže ili leće na vodi i bez masnoće, a u njima je plutao sadržaj utrobe onih Ikar konzervi, koliko za jednu kašiku dotekne. Ako je i bilo hljeba, to je bio onaj od mekinja koji ne može poslužiti da se njime začepi prostrelna rana na plućima ali njime zato možete ošmirglat farbu sa radijatora ako slučajno imate radijator u bunkeru.
Kuhari su pripremali te obroke, ali nekako bezvoljno ili što bi konstruktivniji i stvarnom životu odaniji pisci rekli, preko kurca. Pa kad vojnik dođe da ruča, trehnu mu u tanjir jednu kutlaču tog jestiva koje nije bilo samo neukusno, već je i izgledalo kao da je neko izasrao proljev u tanjir.
Jednom je moj komandant ušao u kuhinju i pogledao u kazan s gađenjem, a u tanjire pred vojskom sa sažaljenjem. Onda je pozvao glavnog kuhara pred sebe i upitao ga
– Kakvu ovo gadost služiš vojsci?
– Služim ono šta imamo u magacinu, gosn komandante, odgovori kuhar stojeći mirno na kuharski način, što će reći kao majmun. Prazan magacin, jedva nam i riže dotekne.
– Znadem ja šta ima u magacinu, objasni mu komandant, a isto tako znadem da se ne može napraviti nešto od ničega. Ali možeš se malo potrudit da ovo melo izgleda kao hrana i servirat ga kao ljudsku a ne stočnu prehranu. Ako nema ulja da pomastiš rižu, možeš je barem ocijedit i posut majdonozom, eno ga koliko hoćeš u magazi. Ako se moramo hranit ko sirotinja ne moramo se vala hranit ko fukara.
Eto, draga djeco, ja sam vam vjerno prenio taj veličanstveni trenutak našeg rata a vi sad iz njega možete izvući onu među njegovim brojnim poukama koja vam se najviše svidi. Onu pravu svakako nećete naći, ako vas ikad zapadne da odete u rat, ona će se sama izvući iz ove priče i uliti u tanjir pred vama.
