Piše: Nebojša Popović
Među geopolitičarima i stratezima odavno preovladava teza da je – „Balkan previše važan da bi bio prepušten Balkancima“. Ako to važi za domicilno stanovništvo koje je kroz vjekove često bivalo instrumentalizovano od strane velikih sila, to u očima zapadnjaka (čitaj Amerika i EU), takođe važi i za Tursku. Ova toliko notorna činjenica, izgleda da – teško pronalazi put do svijesti ljudi u CG.
Ovih dana mnogi se iščuđavaju koliko je izvještaj Evropske komisije pozitivan za Crnu Goru. U pitanju su toliki „napretci“ i superlativi na svim poljima, da su i vlasti u Podgorici poprilično nesnađene kako da se postave u odnosu na tako cjelokupno nerealnu priču. „Unijeće nas trupačke u EU, iako ne valjamo ništa“ – jedan je od tipičnih komentara među stanovništvom…
Naravno, EU ako je i odlučila da primi Crnu Goru u svoju zajednicu – ona to ne radi ni najmanje zbog same Crne Gore već zbog geopolitičkih interesa Brisela. Poznato je, naime, da je sve do 2019. godine nezvanična politika Brisela bila da nema proširenja na Zapadni Balkan. Iako je na površini provejavala licemjerna retorika o proširenju, svi su znali da je stvarna politika EU nešto drugo.
Preokret se dešava u momentu kada su stvarnost i događaji počeli da pretiču neodlučnost Brisela, i kada su EU čelnici shvatili da je na području Balkana dovedena u pitanje i sama ambicija EU da se u budućnosti nametne kao jedan od centara geopolitičke gravitacije u svijetu.
Uprošćeno rečeno – u geopolitici ne postoji vakum sila. Ako Brisel nema dovoljno snage da se namete kao hegemon u svom dvorištu, na Balkanu, taj prostor će popuniti druge sile: Rusija, Kina, Turska, SAD, ili neka potpuno deseta sila koja za taj posao ima elana, interesa i kapaciteta…
Zato je gotovo tragikomično kada se dio crnogorske javnosti poslednjih dana iščuđava na potpuno nepostojanje reakcije iz Brisela na nedavno (neslavno) nasilje u Podgorici prema građanima turske nacionalnosti. Odnosno, reakcija je bila povod da se Podgorica još jednom podsjeti da treba da uvede vize Turskoj – jer je to zvanična politika Evropske unije. Dakle, gospodo, Brisel upravo zato i prima Podgoricu po ubrzanom postupku, i uprkos svih pravila i kriterijuma – a to je kako bi osigurao da se smanji i stavi pod kontrolu uticaj Turske, Rusije, Kine ili neke treće strane na Zapadnom Balkanu, koji je područje u kom EU doslovce ima imperativ ako želi da se potvrdi kao velika sila.
Jer suština nečije politike i namjera se najprije otkriva u pojmovima, a kovanica „Zapadni Balkan“ jeste po sebi geografski potpuno besmislena, ali ne i politički. Prosto, samo ime nam kazuje – Zapadni Balkan je „zabran Zapada“. A to znači da ako krilatica – „da Balkan pripada balkanskim narodima“ u praksi ne pije vodu, jer je „Balkan previše važan da bi bio prepušten Balkancima“, onda teško da će Evropska unija koja toliko finansijskih i materijalnih resursa troši ne bi li iz svog dvorišta suzbila ruski ili kineski uticaj, Balkan tako olako prepustiti neoosmanlijskim aspiracijama. Sva je prilika da bi Crna Gora mogla biti prvi eklatantan slučaj takve politike.
