Piše: Mišo Vujović
Nikšić nije grad — on je film u više žanrova:
do podne dokumentarac, po podne komedija, uveče drama.
Biti Nikšićanin nije geografska, već mentalna kategorija.
Kad si Nikšićanin — zvanje se podrazumeva. Za početak dovoljno ko ima u glavi.
Nekad se živelo od plate, danas od snalaženja i inata.
Inatom se prkosi, ali se struja mora platiti. Tu nema crte kao u kafanama ili dođem ti pa kad me Bog vidi.
Svako dešavanje ima svoj vic ili epski stih, a svaka tuga — infuziju smeha.
„Đe si?“ je odavno potisnulo „Kako si?“.
Nikšić ne razdvaja poeziju od boksa.
Jutarnja kafa ne ide bez loze ili vinjaka.
Autobusku stanicu zovu ambasadom,
rakiju — parno grejanje,
malo pivo — kapi za oči.
Kafane se ne zatvaraju — samo ljudi povremeno izađu da udahnu vazduh.
Čak ponekad svrate kući ne da se odmore, nego da iznenade čeljad.
Svaki poredak preti harmoniji domaćeg nereda.
Korzo je bio Fejsbuk pre interneta:
dnevni bilten, sud javnog mnjenja i ljubavna scena.
Ako te niko nije primetio — bolje da si ostao kući.
Ako te primete — moraš sutra da potvrdiš utisak.
Do vrha se stiže lako, ali se na njemu teško održavaš.
Ko traži red, neka ide u Švajcarsku.
Tamo ima i naših — i na belom i na crnom.
Ako ti treba smeh, idi kod Caja — humor toči iz rukava.
Ako si žedan mudrosti, spusti se u malu salu starog hotela.
Tamo reč još nije obrijala brkove.
Nikšić je za jedne grad, za druge ulica,
a za većinu — kafana i pozorište.
Ako ti je tesna koža, prošetaj do kapele. Tamo saznaš:
„Sve što posedujemo, osim duše — predmet je ostavinskog postupka.“
Nikšić nije građen samo od cigle i betona — već od principa.
Od onog pogleda preko ulice koji je značio više nego pečat u opštini.
Od rukovanja koje se nije pralo.
Od stolova za kojima se znalo — ko sme da sedne.
Momci s one strane zakona znali su red.
Znali su ko je komšija, a ko prolaznik kroz tuđu nevolju.
Čast je bila kruna života.
Znalo se:
– Ko s kim stoji.
– Ko s kim pije.
– Ko s kim ne deli ni senku.
Čestiti se nisu mešali sa talogom.
A talog je bio u budžacima. Ne kao danas.
Sad budžaci nose kravate, a talog daje intervjue.
U vreme kad je obraz bio valuta,
niko nije sedao za sto bez preporuke —
osim ako nije znao da svira, peva ili se sprda.
Sad se po kafanama sedi s laptopom —
a nekad je bilo dovoljno da znaš napamet bar tri stiha Vita Nikolića, anegdotu Jova Džade, Steva Zlatnog, aforizam Duga Krivokapića..
Vojin Grubač: Režim i opozicija su maligne ćelije na tijelu Srbije
Moral je nekad bio kao loza — jak, čist i jasan.
Sad liči više na koktel: razvodnjen i šaren.
Promešaj — ne preteruj!
Nikšić se ne ljuti kad ga vređaš ali mu ne diraj svetinje. Kafanu naročito.
Ako si umoran od moralisanja. sa televizije — sedi u lad,
ako si gladan pravde — pođi do prve kafane,
a ako si izgubljen nađi Nikšićanina.
Ako te ne nađe on — naći će ti onog što zna gde si bio kad je bilo najteže.
Ovde i inat ima kućnu adresu.
A svaka nepravda — kad tad završi pred kafanskom porotom.
Zato, kad dođeš u Nikšić, ne budi mnogo ljubopitljiv, saznaćeš sve samo se naoružaj strpljenjem.
Sedi, popij, osmehni se.
Ako ti priđe čovek i pita:
– „Đe si?“
Ne objašnjavaj dugo.
Dovoljno je da kažeš:
– „Evo, džadom.“ Tako je govorio Jovo Džada.
Izvor: IN4S
