Piše: Đuro Radosavović
Fond riječi puni se čitanjem. Djeluje jednostavno, ali je zaista tako i nije lako. Rječnik je baza, odakle se crpe sinonimi, antonimi, asocijacije i poveznice. Čini se da su u parlament uskočili ljudi koji su se odrekli čitanja knjiga i magazina, mjesečnika i nedjeljnika
Spotiču se poslanici o riječi. Traže replike, a rečenice nemaju. Skoro da nema rječitih, nema blagoglagoljivosti, nema čak ni prefriganih koji i kad nemaju što da kažu umiju da se izvuku. Oratorstvo ravno nuli, dikcija, stav, erudicija, nema (više) toga. Ima glume, ima forsiranja i ambicije, ali neosnovane. Nije do treme, nije do neiskustva, problem je u nečitanju.
Postoji nešto što se naziva fond riječi. Ali ne može se napumpati, ne može se stvoriti preko noći, daunloadovati, preuzeti ili nakalemiti. Glava nema usb port. Oratorstvo se uči, dikcija se vježba, tim se bave ozbiljni bihevioristi i majstori govora. Jedno je kako napisati govor, drugo je kako ga iznijeti, odnosno kako održati govor. Ali ovdje je problem u svakodnevnoj komunikaciji, u odgovaranju, poput onog što se karakteriše kao “dim u dim”.
Fond riječi puni se čitanjem. Djeluje jednostavno, ali je zaista tako i nije lako. Rječnik je baza, odakle se crpe sinonimi, antonimi, asocijacije i poveznice. Čini se da su u parlament uskočili ljudi koji su se odrekli čitanja knjiga i magazina, mjesečnika i nedjeljnika. Sve što čitaju su postovi na društvenim mrežama, partijska saopštenja i klikbejt tekstovi na portalima. Ako nisu pomenuti u tekstu, to njih ne zanima. Zbog toga od novih političara ne može se čuti nijedna mudrost, makar pozajmljena. Skoro ni citata nema, osim kad Njegoša citiraju, i to s mukom, jer izgleda da su više slušali nego što su ga čitali.
Bilo bi zanimljivo sprovesti anketu koje su sve knjige u posljednjih godinu dana pročitali parlamentarci, ali da odgovore iskreno. Ne bi ih bilo mnogo, a izgovor bi bio da nemaju vremena. Jer, zapravo ne znaju koliko su im potrebne, što zbog širenja vidika, univerzalnih tema koje se i njih tiču, kao i širenja fonda riječi.
Zbog toga što ne čitaju, naši političari u parlamentu zvuče kao ČetGPT, koriste poštapalice, rečenice nisu smislene i kao da iz opozicije i vlasti progovara ista osoba, samo neko pitanje tumače drugačije, a wording je isti. Nije da se nije čitalo ranije, kažu upućeni da je Roćen veliki zaljubljenik u knjige, da ne govorimo o Lekiću, Zariji Pejoviću i Daniloviću. Nekima se erudicija ne može osporiti.
I dalje se prepričavaju i šeruju govori i nastupi Slavka Perovića kome se vidjelo da posjeduje oratorske sposobnosti i da zna i voli da čita. Takođe, posrijedi je sasvim drugi pol političkog djelovanja, ali Aćim Višnjić je znao da progovori, takođe i Novak Kilibarda, što god ko mislio o njemu. Dragan Šoć kad god bi progovorio bio je to čas dikcije i dobro formiranih rečenica.
Elokvencija se ne stiče tako što provedete sate u skupštinskoj klupi, već se sati provode i čitajući “tamo neke” knjige. Svetozar Marović je katkad djelovao konfuzno, ali znao je da se pozove na ozbiljne filozofe i djela.
Novi političari izgleda ne bilduju mozak, bilduju isključivo ego i profile na društvenim mrežama. Čak i taj Tviter (X) koji koriste, nisu izbirikani, u par koraka naprave nekoliko kikseva. Ne umiju ni suptilno da uvrijede a da to ne ispadne degutantno i da ne bude udarac ispod pojasa. Izgovora nema, jer, postoji nedaleko od parlamenta sasvim dobro opremljena gradska bibiloteka, a na Cetinju izuzetna nacionalna bibiloteka. Postoje brojne knjižare, ali i dostupne knjige u elektronskoj formi ili PDF na svega par klikova. Ali, problem je što treba čitati, a oni nemaju vremena, od kafa i skrolovanja, pa kad progovore i zabaguju, krive sudbinu. Spotaknu se o sopstvene riječi. Iako su mislili, lako ćemo. Ali ne daju se riječi, riječ se na da prevariti. Čitanje se isplati, a neznanje može skupo da ih košta.
Izvor: Vijesti
