Potrošili smo veliku energije iscrpljujući se značajem1918. godine za današnje društvo. Čudno je da to radimo sto i kusur godina poslije te godine. Iako je 1918. godina bila bolna za Crnu Goru ne treba joj zanemariti širi smisao i suštinsko značenje.

Piše: RANKO RAJKOVIĆ
SVE NAŠE ZABLUDE (III dio)
1918. godina je godina od svjetskog istorijskog značaja sa neuporedivo većim ulozima i gubicima od našeg. U toj godini su propale četiri imperije Austro-ugarska, Ruska, Otomanska, Njemačka. Dogodile su se detronizacije careva, kraljeva, sultana. Došlo je do nestanka država i formiranja novih. Taj veliki svjetski metež nije mimoišao ni Crnu Goru. 1918. godine Crna Gora je izgubila državnost. U opštem istorijskom kontekstu to ne treba predstavljati tragedijom kakvom se predstavlja. Iz sijaset razloga apsurdno je apokapliptičkim tonom ponavljati „Nikad više 1918. godina“. U svijetu u kome još od Heraklita sve teče i u istu rijeku se ne ulazi dva puta suvišno je ponavljati „Nikad više“. Zamislite kada bi potomci Montezume i Astečkog kraljevstva ponavljali „Nikad više konkvistadori“. Naša priča o 1918. godini nije opomena i tužno podsjećanje već ozbiljna prijetnja upućena nekome ko nam navodno ugrožava bezbjednost i stabilnost države sto godina kasnije.
Fraza „Nikad više 1918“ se odnosi na Podgoričku skupštinu. Skupštine poput Podgoričke skupštine održavale su se prije 100 godina širom Evrope opustošene Velikim ratom. Dešavale su se u raznim regijama rasparčanih imperija. Ljudi su se organizovali u želji da novoizabranim društveno-političkim strukturama i zakonima preduprijede nove haose i teške posledice Velikog rata u kome je poginulo 20 miliona ljudi. U vremenima haosa i bezakonja cvetaju nasilja, osvete, zlostavljanja, zločini iz kojekakvih pobuda. Što je društvo neorganizovanije nasilja su surovija. U takvim okolnostima nasušna potreba je bila da se donesu zakoni i uvede poredak. U društvu poput crnogorskog trebalo je spriječiti međusobna rodovsko-plemenska razračunavanja. Podgorička skupština je bila jedna od mnogih skupština čiji je cilj bio da stabilizuje društvo i zaliječi ratne posledice. Zabluda je pričati da se rezultati rada Podgoričke skupštine mogu poništiti i ispraviti. Zabluda je očekivati da se Podgorička skupština može ponoviti.
Novu dugoživuću zabludu donio nam je novi, još veći i tragičniji sukob, Drugi svjetski rat. Poslije Velikog rata Evropom su se istovremeno širile ideje i uvjerenja o novom svijetu bez rata ali i bujale nove ideologije i nacionalizmi koji su doveli do rata. Zabluda je da su se sedamdeset godina poslije Drugog svjetskog rata te ideologije u maloj Crnoj Gori sačuvale, da mogu oživjeti i da ih treba upoređivati sa fašizmom i antifašizmom. Koliko li samo energije trošimo na fašizam i antifašizam. Posvjećujemo im se na iscrpljujući, groteksan način. U javnom govoru ne prezamo da iz najobičnijeg revolta prema suprotnoj političkoj strani zagadimo ukupni crnogorski društveni milje uvodeći u opticaj paralele sa fašizmom i antifašizmom kao društvenu normalnost. Čak i kada se radi o nekim površnim simbolikama, mutnim događajima naslijeđenim iz prethodne istorije nepristojno ih je i priglupo poistovjećivati sa fašizmom i antifašizmom. Svima treba da bude jasno da što se prije oslobodimo nebuloza o unutrašnjem fašizmu i antifašizmu ostaće nam više snage za korisnije i ozbiljnije poslove.
Koliko su se 1918.godina i Drugi svjetski rat odrazili na crnogorsko društvo toliko smo ostali nijemi na pad Berlinskog zida, događaja koji se smatra simbolom oslobađanja od komunističke ideologije. Umjesto da se isceljujemo od jednoumlja mi ostajući neosjetljivi na pad Berlinskog zida učvrćujemo i propagiramo jednoumlje. Podsjećam da smo jedina Evropska zemlja koja je uspjela ne samo sačuvati komunizam već ga i revitalizovati i podmladiti. Ojačali smo komunizam prije no što će pasti Berlinski zid. Predstavnici mlade lijepe i pametne komunističke omladine došli su na čelo Crne Gore prije pada Berlinskog zida. Sa pozicije aktuelne vlasti rukovodstvo partije Saveza komunista Crne Gore koja će koju godinu kasnije promijeniti ime u DPS otišlo je na rođendan Erihu Honekeru prvom sekretaru Jedinstvene socijalističke partije Njemačke Demokratske Republike (Istočne Njemačke). Kada je od Honekera već bio digao ruke i Istok i Zapad nove crnogorske vlasti su mu išle na rođendansku čestitku. Oni koji su u Crnoj Gori bili na vlasti prije pada Berlinskog zida ostali su na vlasti i poslije pada Berlinskog zida sve do prije desetak dana odnosno do 2. aprila 2023. godine. Formalno će otići sa vlasti tek za mjesec dana. To je Evropski a i svjetski kuriozitet. Zahvaljujući njemu Crna Gora je i kulturološki fenomen.
Naime po jednostavnom hemijskom principu Crna Gora je napravila ideološku supstituciju. Jednu doktrinu zamijenila je drugom doktrinom kao što se jedan atom zamjenjuje drugim atomom. Jedno jednoumlje zamijenili smo drugim jednoumljem. Komunizam smo zamijenili nacionalizmom. Državni mehanizam i svi njegovi točkići iz komunističkog perioda ostali su netaknuti. U tome leži i razlog zašto su u našem javnom govoru toliko prisutni verbalizmi – fašizam i antifašizam, patrioti i izdajnici, porobljavanje i oslobađanje države. Zadnjih decenija umjesto da uhvatimo korak sa savremenim svijetom mi se unazađujemo gomilama besmislenih riječi i fraza bez ikakvog sadržaja.
Minuli predsjednički izbori su nam konačno potvrdili da je došlo vrijeme u kome se i mi u Crnoj Gori konačno možemo nadrasti period ideologije jednoumlja. Ovih dana se opraštamo ne samo sa svemoćnom partijom već i sa podaništvom ljudima bez moralnih, intelektualnih i zdravonarodskih pokrića. Neće se podrazumijevati, kao u prethodnih 30 godina, da država mora biti ponizna sluškinja partiji koja ima apsolutnu vlast. Manje ćemo se baviti unutrašnjim i spoljnjim neprijateljima. Htjeli ne htjeli čak i nesvjesno ćemo raditi na prevazilaženju pođela i na međusobnom razumijevanju jer nećemo imati vremena za demagoške gluposti. U značajnoj mjeri će izgubiti uticaj podstrekači mržnje i progonitelji slobodne misli. Njihov prijeteći govor u kome se svaki čas pozivaju na rodoljublje postaće anahron i nezanimljiv. Shvatićemo da su za društvo neuporedivo važnije sloboda, pravo i jednakost pred zakonom od razotkrivanja i prijavljivanja tamo nekih navodnih fašista i antifašista. Posvetićemo se različitostima. Težićemo solidarnosti i pravednosti. Okrenućemo leđa ideologiji koja je diktirala takozvani multikultaralizam tehničkog tipa kojim se garantovatla apsolutnu vlast jednom čovjeku i njegovoj partiji.
Počećemo se kulturno uzdizati mimo obavezujućih preplitanja sa istorijom i ideologijom. O tome u sledećem nastavku.