Piše: Milovan Urvan
Danas uveliko možemo govoriti o slomu tradicionalnih institucija. Jedva da ikakav autoritet danas imaju akademije nauka, univerziteti, škole, sudstvo, tužilaštva… Čak i države gube svoju tradicionalnu funkciju i značenje. Za djecu Metaverzuma sve te instance društveno-političkog života još postoje na nivou muzejskog eksponata.
Međutim, to je manji problem, jer potreba za institucionalnim životom time ne prestaje, osim ako se nećemo vratiti kulturi čopora (a hoćemo, bar privremeno, u jednom savremenom smislu)!
Produbljivanje krize u Srbiji odvija se, dakle, u takvoj signaturi.
S jedne strane, referenti starog svijeta još drže u svojim rukama poluge moći, prvenstveno državni kapital, dok s druge strane imamo naraštaj ljudi odnjegovanih na vaninstitucionalnim autoritetima i kulturi, a koja je potpuno nepoznata, recimo, ovim đuturumima šta trabunjaju ponedeljkom kod Milomira Marića, vjerujući da njihova pamet još nešto znači u ovom novom civilizacijskom modu. Slušam, tako, ovog paraistoričara Šarića kako predlaže da bi vlast u Srbiji trebalo da zatvori, privremeno ukine Filozofski fakultet! Pa zamislite taj nivo ludosti i po kriterijumima starog, i po kriterijumima novog svijeta.
Marićevi referenti za propagandu još ne kapiraju otkuda najednom propast autoriteta tradicionalnih instituta i institucija, misleći da je pobuna stvar nekakve obrazovne doktrine. Ne shvataju da je propast institucija stigla upravo kroz višak političke kontrole. To ne shvataju ni mnogi profesori, inače, samouvjereni i ubijeđeni da su oni držali nastavu najbolje što se može na svijetu, nego, eto, ta omladina nezainteresovana i glupa.
Razumije se, koncept Metaverzuma nikom nije donio slobodu, autonomiju i slične vrijednosti za kojima čovjek od postanja žudi. To, pravo govoreći, nije ništa drugo nego Platonova pećina u digitalnom izdanju. Ali Metaverzuma je, bar za sada, i pećina od predaha, nekakvo sklonište od buke analognih intelektualaca i političkih tiranosaurusa.
