Brbljanje dva srbijanska Aleksandra neće povećati ni broj Srba, ni broj govornika srpskog jezika u Crnoj Gori na predstojećem popisu, već će doprinijeti samo daljem zatvaranju Srba iz Crne Gore u klopku koju je za njih davno pripremio Milo Đukanović.

Koliko je bilo politički isplativo Đukanoviću da od Srba u Crnoj Gori napravi, svakovrsnim oblicima diskriminacije, „državne neprijatelje”, toliko je takva pozicija odgovarala i Aleksandru Vučiću da se stalno nameće kao njihov navodni zaštitnik i dobrotvor. Logika je prosta, ako Srbi u Crnoj Gori nijesu ugroženi, onda to za Vučića znači da ih ne može kontrolisati, te eksploatisati za potrebe održavanja vlasti u Srbiji.
Dakle, samo su „ugroženi” Srbi u Crnoj Gori „isplativi” za politiku Aleksandra Vučića. Zato on i njegov politički haker Raković sada toliko i brbljaju o predstojećem popisu, kako bi ostvarili po njih nekolika pozitivna efekta. Time mogu samo da dodatno animiraju nesrbe u Crnoj Gori da se izjašnjavaju kao Crnogorci, bez obzira na to kako se oni zaista u nacionalnom smislu osjećaju (razlozi su isti kao i 2011).
S druge strane, plasirajući navodnu brigu za položaj Srba u Crnoj Gori, direktno animiraju glasače u Srbiji koji su u nemalom procentu vezani, bilo porodično, bilo porijeklom za Crnu Goru, pa samim tim zainteresovani za položaj svojih sunarodnika u Crnoj Gori.
Najzad, postoji još jedan razlog, tj. politička diverzija. Kad god Vučić sklizne u problem sa svojim propagandnim narativom što je u vezi sa statusom KiM-a, on težište svoje medijske galame prebaci prema Crnoj Gori.
U poenti, dva Aleksandra jednako zloupotrebljavaju Srbe iz RS, CG i KiM-a kao svoju pješadiju. Oni su nadležni za artiljerijsku paljbu, samo što njihova đulad često pogode u pogrešnu metu.