Piše: Anto Nobilo
Prvi dio možete pročiitati ovdje
Zašto BiH ima elemente protektorata i prava uloga Visokog predstavnika.
U odnosu na Dejtonski sporazum, ulogu Visokog predstavnika, tzv. Bonske ovlasti g. Ivo Komšić, kao i mnogi drugi u Federaciji BiH, iznose apsolutne identične stavove, koristeći čak i iste rečenične sklopove. Nekako se nameće zaključak da su stavovi došli iz istog izvora i kroz veći broj godina, kroz masovne medije, printali su te stavove u kolektivnu svijest velikog dijela stanovništva. I ministri i domaćice, taksisti i gostioničari govore identično kao i g. Ivo Komšić.
I u tekstu g. Komšića i u političkom životu u BiH i u kaznenom postupku protiv g. Milorada Dodika, ključni lik je Visoki predstavnik, kao institucija i Kristijan Šmit kao osoba.
Ne zbog g. Komšića, za njega je prekasno, već zbog čitalaca Autografa i drugih koji prenose ove tekstove, pokušat ću sažeti cijeli politički problem visokog predstavnika u nekoliko rečenica.
1. Visoki predstavnik nema zakonodavne ovlasti. Dejtonski mirovni sporazum je po svojoj međunarodno pravnoj naravi izvor prava, kao i svi drugi mirovni sporazumi u povijesti.
Ustav BiH je dio Dejtonskog sporazuma i može se mijenjati ili kvalificiranom većinom u parlamentarnoj skupštini ili sklapanjem novog (Dejtonskog) sporazuma. Ustav BiH ne poznaje institut Visokog predstavnika.
Rad visokog predstavnika reguliran je Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma.
U Aneksu 10, u čl. I (2) opisuju se zadaci Visokog predstavnika kroz:
– monitoring provedbe Sporazuma
– sudjelovanje na sastancima
– bliski kontakt sa strankama (potpisnicima), posredovanje
– izvještavanje
– koordinacija aktivnosti civilnih organizacija i agencija
Najkontroverzniji dio je čl. V koji daje ovlasti za izdavanje obvezujućih tumačenja. Međutim, tumačenjem propisa ne mogu se stvarati novi pravni propisi, već se mogu samo razjašnjavati postojeće. Tumačenje treba shvatiti u sudskom smislu, kao utvrđivanje pravog značaja pisanog dokumenta.
Ovlasti Visokog predstavnika treba pravilno kontekstualno čitati kroz opis zadaća OHR-a gdje se naglašava pomoćni karakter OHR-a. Nigdje se u Aneksu 10 ne definiraju zakonodavne ovlasti Visokog predstavnika. Da je to bila volja stranaka potpisnica Aneksa 10, onda bi to bilo toliko značajno i toliko odudaralo od konteksta opisa ovlasti OHR-a (i visokog predstavnika) da bi zahtijevali izričit, jasan i nedvosmislen opis zakonodavnih ovlasti.
Upravo suprotno, čl. I st.2 Aneksa 10 navodi: ”s obzirom na složenosti s kojima se suočavaju, stranke zahtijevaju imenovanje Visokog predstavnika (…) olakšao vlastite napore stranaka (…).
Dakle, Visoki predstavnik (OHR) ima funkciju potpore drugome, katalizatora, a ne ovlasti prisilnog nametanja zakona, jer to onda svakako nije ”olakšati njihove vlastite napore” (stranaka potpisnica Aneksa 10).
Ovaj zaključak je tim tvrđi, ako uzmemo u obzir Ustav BiH, koji je i sam dio Dejtonskog sporazuma, i u kome je normirano ekskluzivno pravo parlamenta BiH da donosi zakone. ”Parlamentarna skupština odgovorna je za donošenje zakona…”.
Visoki predstavnik, očito svjestan da mu Dejtonski sporazum ne daje pravnu osnovu za nametanje zakona, uvodi novu ”pravnu osnovu” kroz tzv. Bonske ovlasti tj. T1., stavak XI. 2. zaključaka konferencije za provedbu mira održane u Bonu 9. i 10. prosinca 1997.g.
Tim zaključkom Konferencija je pozdravila nakanu Visokog predstavnika da donosi obvezujuće odluke kao privremene odluke, kada ocijeni da je to potrebno.
Svi zaključci PIC-a ili same Konferencije su isključivo političke a ne pravne prirode. Zasnivanje zakonodavne aktivnosti na političkoj odluci, ruši međunarodni pravni poredak i uvodi političku silu umjesto međunarodnog prava.
Međutim, te ”Bonske ovlasti” po samom slovu zaključaka – točka 11.2.b. glase: ”privremene mjere koje stupaju na snagu kada strane ne mogu da se dogovore i koje ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Savjet ministara ne usvoji odluku o tom pitanju u skladu s Mirovnim sporazumom.
Ovaj tekst zaključaka sugerira da se obvezujuće odluke Visokog predstavnika s karakterom privremenih mjera odnosi na izvršnu vlast, Predsjedništvo ili Savjet ministra, ali ne i na zakonodavnu vlast, na parlament tj. na donošenje zakona.
U tzv. Bonskim ovlastima nigdje se ne određuje pravo na donošenje zakona, kao što je OHR to naknadno unutar BiH tumačio.
Ovdje ću navesti i stavove Venecijanske komisije (Europska komisija za demokraciju kroz pravo, tijelo Vijeća Europe – Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima Visokog predstavnika, broj CDL-AD(2005)004 od 11. 03. 2005.g., str. 21, točka 90).
Tako Venecijanska komisija još 2005.g. u svom Mišljenju o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima Visokog predstavnika navodi:
”U rezimeu, potreba da Visoki predstavnik vrši široka ovlaštenja svakako jeste postojala u ranom periodu nakon zaključenja Daytonskog sporazuma. Međutim, takav aranžman je fundamentalno nekompatibilan s demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže postoji, to postaje problematičniji. Postoji jak rizik suprotnog efekta: domaći političari nemaju utjecaja da prihvate bolne ali neophodne političke kompromise, jer znaju da će, ako se ne dođe do suglasnosti, na kraju Visoki predstavnik nametnuti zakon. Zašto, onda, preuzimati odgovornost, a ne ostaviti je Visokom predstavniku? Postoji rizik da se stvori kultura ovisnosti nekompatibilna sa budućim razvojem BiH.”
Ponavljam bilo je to prije 20 godina, daleke 2005.g.
2. Visoki predstavnik Kristijan Šmit nije na zakoniti način izabran.
Kristijan Šmit je dana 27. 05. 2021.g. imenovao Upravni odbor Savjeta za implementaciji mira (PIC). Ovu odluku nisu odobrile mnoge članice PIC-a.
Stavom 26 Rezolucije br.103 Vijeća sigurnosti UN-a, a u skladu s Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, Vijeća sigurnosti odobrava imenovanje visokog predstavnika.
U konkretnom slučaju Vijeće sigurnosti takvu odluku nije donijelo. Jednostavno nisu uspjeli skupiti dovoljno glasova, jer su Kina i Rusija bile protiv.
Usprkos međunarodnom pravu, Upravni odbor PIC-a nametnuo je Kristiana Šmita za visokog predstavnika. Klasičan primjer djelovanja ”kolektivnog zapada” u BiH tzv. ”soft power”.
3. G. Komšića osobito smetaju moje tvrdnje da Bosna i Hercegovina nije suverena država, premda sam daje argumente za takav zaključak.
Tako g. Komšić piše:
”Na temelju ovih ‘bonskih ovlasti’ OHR je u dosadašnjem mandatu donio nekoliko stotina odluka, mijenjao ustave entiteta, smjenjivao izabrane i imenovane funkcionere, mijenjao i donosio zakone. Nije moguće da se ‘veliki’ odvjetnik Nobilo nije uputio u meritum stvari.”
Suverenitet je potpuna vlast vladara države ili naroda na vlastitom teritoriju, te nezavisnost takove vlasti u odnosu na bilo kakvu izvanjsku tuđu vlast.
U suverenoj demokratskoj državi vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.
Ako stranac koji predstavlja ”tuđu vlast” (PIC) može suspendirati ustav, poništiti zakon koji su donijeli legalno izabrani predstavnici naroda kroz ustavnu proceduru u parlamentu, sam donijeti novi zakon, smijeniti svakog na izborima izabranog dužnosnika, kako možemo takvu državu nazvati suverenom?
Jednostavno, Visoki predstavnik je anakronizam. Nešto što je trebalo ukinuti nakon 3 – 5 godina od potpisivanja Mirovnog sporazuma. Ne samo da on nije ukinut, već su mu strane zapadne države, silom politike znane kao ”soft power” širile ovlaštenja mimo ustava BiH bez ikakvog izjašnjenja građana Bosne i Hercegovine. Visoki predstavnik u sadašnjem formatu djelovanja je najveća zapreka za razvoj demokratskih institucija BiH.
Sadašnji visoki predstavnik, kao niti jedan prije njega, svoju funkciju obavlja u stilu kolonijalnih gospodara uz podršku ”sluga stranih gospodara”.
Dokle je sve to dovelo u sudskom postupku, objasnit ću kroz sljedeći primjer.
Tužilaštvo BiH, u svojoj završnoj riječi u predmetu ”Dodik”, napisalo je da oni rade na temelju zakona i uputa OHR-a. OHR je ured visokog predstavnika. Ne samo što je šokantno da to rade, već je još gore što uopće nisu svjesni da je to protuzakonito, da to poništava samu bit djelovanja tužilaštva koje mora djelovati na temelju ustava i zakona, a odvojeno od utjecaja izvršne vlasti.
Ti tužioci toliko dugo rade u tužilaštvu u BiH koja je pod vlašću visokog predstavnika da misle da je takav rad normalan, zakonit. To je samo jedan od primjera rezultata 30-godišnjeg rada Visokog predstavnika na funkcioniranje pravne države u BiH. Takav rad je poguban za Bosnu i Hercegovinu.
Jednostavno, vlast u BiH treba vratiti legalno izabranim predstavnicima naroda. U BiH nisu pravi problemi odnosi Bošnjaka – Hrvata – Srba, već stranci (ne samo visoki predstavnik) koji harače po toj zemlji.
Razbijanje Republike Srpske preko uklanjanja predsjednika Dodika nije samo sebi cilj. Bit je drugi. Čije je rudno bogatstvo u podzemlju na teritoriju RS-a? Da li pripada RS ili središnjoj vlasti u Sarajevu. A ruda ima, i to u ozbiljnim količinama uključujući i one koje su vrlo tražene.
Bit je tko će te rude eksploatirati. Strani gospodari ili domaća vlast? Ovo je suština, a sve drugo predstava za narodne mase.
Izvor: Autograf
