Piše: Miloš Lalatović
Mirjana je bila kćerka bogatog veleposjednika iz Banata. Bila je jedinica svojih roditelja Svetislava i Vinke. Imala je od djetinjstva sve što je poželjela. Bila je nezasita u svemu. U pijanstvu, čitanju knjiga, čak i u opijumu. Takođe je voljela da se ismjeva ljudima na poseban način. To njeno ismijavanje je bilo toliko jezivo da su se ljudi danima posle toga ustručavali da izađu iz kuće. Kao da je znala neke njihove duboko zakopane tajne, koje su skrivali kao zmija noge, a Mirjana bi pred velikim mnoštvom naroda sve javno otkrivala, kao da je iz neke nevidljive knjige čitala sve to.
Bila je zaista prelijepa. Visoka, vitka, crne duge kose, crvenih usana, karakterističnog blijedog tena. No, uvijek je nosila crnu dugu haljinu, ne jednu nego više njih, stalno različitu, koja je podrazumijevala za prosječnog stanovnika toga grada čitavo bogatstvo. Pored toga nosila je neku čudnu ogrlicu sa neobičnom zvijezdom u krugu. Nije puno izlazila, ali kad bi se jednom negdje pojavila, mjesecima se pričalo o njoj. Kao da su svi prisutni na nekoj zabavi ili sahrani, bili potpuno začarani, da su zaboravljali na sve drugo i dugo vremena gledali u nju. Ovo se odnosilo na muškarce i žene. Muškarci su imali požudu, a žene su je imitirale, ali su u tome izgledale kao karikature.
Od djetinjstva Mirjana se interesovala za ezoteriju i okultizam. Ovo zanimanje joj je prenijela stara dadilja Zoraida. Sve je počelo neobičnim bajkama, narodnim pričama o vilama, vješticama, vampirima, a onda su počele i praktično da rade na tome.
Sve se odvijalo u dubokoj tajnosti. Dadilja je skroz obuzela djevojčicino srce, čak, više je voljela i od vlastitih roditelja. Imale su svoje rituale, koji su se u početku činili bezazleni. Ali su zaista djelovali. Odvijali su se oko ponoći.Trajali su gotovo čitavu noć. Mirjana je već sa dvanaest godina bez ikakvog straha obilazila groblja, kopala po njima, vršila razne rituale. Povremeno bi im se pridruživale još neke žene, ali i muškarci. Posebno važni događaji su bili uoči promjene godišnjih doba, naročito između jesenje i proljećne ravnodnevnice. A, u to doba trebala je da se dogodi i njena prva menstruacija, kojom bi ušla u svijet odraslih žena. Sve to je bilo značajno pošto je trebalo da posluži u magijske svrhe. Kad se to dogodilo, Mirjana nije rekla prvo svojoj majci nego Zoraidi. Uzeli su menstrualnu krv i tačno u ponoć otišli crnim luksuznim kočijama na groblje. Kočijašima je bilo zaprijećeno da ne smiju ni da zucnu o tome. Kad su došli na groblje i gradski časovnik otkucao ponoć, pojavili su se i drugi ljudi. Svi su imali tamnu odjeću sa pentagramima oko vrata, a muškarci i crno-crvene ogrtače. Sjeli su i napravili vjeridbu na sred nekog groba između Mirjane i sina jednog bračnog para duboko okorijenjenog u okultizam, takođe dvanaestogodišnjaka. Pili su vino, krv, razne opojne napitke. Posebno je ushićenje nastalo kada su se djeca poljubila u usta, čime su to zvanično prestali da budu i postali vjerenici. Vrijeme je prolazilo, djevojka se usavršavala u magiji. Izazivala je duboke uzdahe što svojom ljepotom, što tajanstvenošću. Niko je nije vidio da se ikad sa kim družila osim sa svojom dadiljom. Tako da je nastalo pravo iznenađenje kad se objavila vijest o njenoj udaji za nepoznatog mladića navodno aristokratskog porijekla. Još je čudnije bilo što nijesu dozvoljavali nikom od rodbine i porodičnih prijatelja da prisustvuje svadbi. Roditelji navikli da ugađaju Mirjani od djetinjstva, pristali su na to. Čak, mimo svih običaja toga doba neće prisustvovati ni sveštenik, niti će obaviti obred vjenčanja.
U ovome ubjeđivanju značajnu ulogu je imala i Zoraida. Nasuprot, porodici, prijateljima, svešteniku, na svadbi koja se odigravala u njihovom dvorištu su došli nepoznati ljudi, obučeni u crno, sa tamnim naočarima, ritual vjenčanja je trebalo da obavi čovjek sa neobičnom maskom i plaštom. Čak je i muzika bila pripremljena. Sve je ličilo na neki manji simfonijski orkestar. Muzika je više bila kao da za pogreb a ne za svadbu. Mirjana i mladoženja su bili obučeni skroz u crno sa tamnim naočarima, izrazito blijedi od pudera, nakarminisani crnim šminkom. Takođe je mlada umjesto uobičajenog cvijeća držala crni buket. Obadvoje su bili svečano obučeni sa istaknutim pentagramom oko vrata. Takozvani sveštenik je obavio vjenčanje, a mladenci su se poljubili.
Mladoženja je prešao da živi u njihovoj kući. Od samog starta izvršili su nevjerovatne prepravke na porodičnoj vili, tako da je sad više ličila na gotički srednjovjekovni zamak. Zoraida je ubrzo umrla. Sahranili su je na porodičnom imanju .Na mjesto njenog groba napravili su neki vjerski objekat, sa istaknutim pentagramom. Izgleda da je ova naizgled skromna dadilja bila značajna sveštenica okultističke religije. Mirjanini roditelji, iako zgranuti, prihvatili su sve samo da njihova jedinica bude srećna.Uskoro je zatrudnjela. Rodila je djevojčicu. Isti sveštenik koji ih je vjenčao, izvršio je nekakav obred nad djetetom. Sve se odigravalo na stranom nerazumljivom jeziku. Upokojili su se i Mirjanini roditelji, nevjerovatno brzo, u par dana. Ostavili su testamentom da budu izloženi tokom sahrane u glavnoj gradskoj crkvi. Na zaprepašćenja svih, njihova kćerka i zet nijesu uopšte prisustvovali sahrani, nego se o svemu pobrinula rodbina.
Posle nekog vremena počela su da nestaju djeca po gradu. Najprije iz siromašnih slojeva, o kojoj se niko nije brinuo, a potom i iz aristokratskih. Policija je tragala, ali ništa. Međutim , svi su sumnjali na Mirjanu i njenog muža. Kada je došla “voda do poda“, narod se skupio i krenuo put njihovog zamka .Kad su ušli nikoga nije bilo. Tražili su i tražili, dok slučajno neko nije pronašao tajni prolaz, koji je vodio u podrum. U toku je bio ritual, gdje su trebali demonima da žrtvuju jedno dijete, koje je bilo izbezumljeno od straha da je izgubilo čak i glas. Službu je vodio već pomenuti sveštenik na nerazumljivom jeziku, sa maskom na licu. Takođe, i ostali su imali maske. Taman kad je trebalo da bude svršeno sa djetetom, narod je grunuo i oborio grupu demonopoklonika. Mnogi su bili osuđeni na smrt. Zoraidino tijelo je je ekshumirano i spaljeno, zajedno sa tijelima smrtno osuđenih. Neki su izvršili prije toga samoubistva. Mirjana je osuđena na doživotnu robiju. Upokojila se neposredno prije Prvog svjetskog rata u dubokoj starosti, ostavljena od svih kao vještica i ubica. Kažu da je zadnjih godina pred smrt intenzivno čitala Bibliju. Ispovijedila se, pričestila i tražila da joj tijelo sahrane bez ikakvog obilježja. Djelimično je tako i bilo.
Niko nije znao gdje je Mirjanin grob, osim starog sveštenika i još par ljudi. Posle dosta godina ljudi su spontano iz nekog razloga počeli na tom grobu da se mole i dobijaju iscjeljenja.
Sveštenik je pred smrt otkrio da je to Mirjanin grob, pokajane vještice.
