Piše: Elis Bektaš
Izricanje prvostepene presude Miloradu Dodiku pred Sudom BiH pokrenulo je karusel dešavanja i reakcija, pa ta vrtnja i buka u posmatraču skoro nužno mora probuditi dojam da je Bosna i Hercegovina zagazila u najdublju političku krizu od Dejtona naovamo. Ako se kao referentna tačka za prosuđivanje stvarnosti uzme počesto i ekstreman i radikalan narativni registar, koji nipošto nije monopol samo jedne strane u bosanskohercegovačkom lavirintu, ocjena o dubini krize izgleda kao veoma utemeljena.
Skoro svi medijski osvrti i analize pisani iz pozicije političkog Sarajeva sadrže jednu temeljnu falinku koja im oduzima na vrijednosti. Čak i kad u njima postoji nagovještaj suočavanja sa realnošću, on se poništava naglašavanjem poređenja sadašnjeg trenutka sa onim od prije 33 godine. A to je poređenje moguće isključivo ako se gradi zanemarivanju svih aspekata stvarnosti osim zapaljive retorike.
Ovaj put iza te retorike u stvarnosti ne stoji ništa što bi opravdalo zebnju pred mogućnošću rata. Ratovi, naime, ne izbijaju kada ih se neko plaši ili ih priželjkuje, ratovi izbijaju kada neko artikuliše ratne ciljeve i prikupi ljudske i materijalne resurse za obavljanje tog posla. U Bosni i Hercegovini, osim straha mnogih i perverzne želje malobrojnih, ne postoji ništa što bi ukazivalo na mogućnost rata.
Ograničene i kontrolisane incidente koji se s mračnim ciljevima izazivaju iz kuloara centara moći ne uključujem u ovu procjenu, ali rat jednostavno nije izgledan niti u prostoru realija išta podsjeća na daleku 1992. godinu. Nema vojnih i paravojnih formacija, nema nagomilavanja oružja, municije i drugih resursa, nema čak ni načina da se artikuliše šta bi to mogli biti ratni ciljevi zaraćenih strana – ovdje ne govorim o propagandnim budalaštinama koje se serviraju širokim masama, već o stvarnim ratnim ciljevima koji moraju biti jasni, mjerljivi i ostvarivi.
Pa šta je onda razlog zbog kog mediji, uglavnom oni koji zastupaju poziciju političkog Sarajeva, uporno insistiraju na tom poređenju sa devedesetdrugom? Odgovor na to pitanje leži odmah iza tog poređenja. Ako se ono ukloni, a sa njim i strah od nekakvog rata, ukazaće se novo pitanje koje glasi – pa zašto se, dođavola, konačno ne sjedne za sto sa političkom reprezentacijom Srpske da se povede otvoren dijalog koji počiva na uvažavanju realnosti a ne na papagajskom ponavljanju floskula iz notorne Platforme ratnog predsjedništva RBiH i na infantilnoj vjeri u moć međunarodne zajednice da vlažne snove političkog Sarajeva pretvori u stvarnost.
U dijalogu sa političkom Banjalukom i u postizanju kompromisa političko Sarajevo bi zasigurno izgubilo ponešto, uglavnom ono što je već izgubljeno izuzev u prostoru deluzija i halucinacija, ujedno dobivši ponešto. Bez tog dijaloga sve je izglednija mogućnost da se izgubi sve i da se po zakonitostima društvene i političke entropije to političko Sarajevo samo od sebe zagasi kao nosilac subjektiviteta i značaja.
Da je takva mogućnost i više nego izgledna, pokazuje to što već u ovom času ostaci međunarodne zajednice subjektivitet i značaj političkog Sarajeva uvažavaju po inerciji i sve je bliži čas u kom će stvarnost od političkog Sarajeva zatražiti da pruži pouzdane dokaze svog subjektiviteta i svoje važnosti. Bez izlaska iz trenutne autistične pozicije i bez odbacivanja vjere u vlastitu moralnu superiornost kao garanciju uspjeha, teško da će ono imati odgovor na to pitanje.
