Piše: Milorad Durutović
Pogledao sam televizijski nastup Biljane Vučurović u „Slobodnoj zoni“, a on je bio uvjerljiv, uredno ispraćen dokumentacijom i detaljnom hronologijom slučaja seksualno-verbalnog uznemiravanja u podgoričkoj gimnaziji, te sam prvi put u ukupnoj medijskoj gunguli mogao da dobijem cjelovit uvid u slučaj koji nas danima uznemirava.
Pored toga, prvi put sam čuo nekog ko u prvi plan stavlja zainteresovanost za ono što je suština problema, a to je traženje adekvatnog zakonskog okvira koji može djelovati preventivno a onda i ljekovito u rješavanju slučajeva verbalnog, seksualnog pa i svakog drugog nasilja prema djeci i učenicima. Čitav slučaj pomnije sam pratio budući da se kao vinovnik nepočinstva našao moj prijatelj Radoman Čečović. Njegov prestup niti mogu, niti želim da opravdavam, ili ublažavam na bilo kakav način. On plaća tako kako već plaća, i kako bi trebalo da plati i u nekom pravnom epilogu. To što se našao, bezmalo, u ulozi Kamijevog junaka, „stranca“, gospodina Mersoa; što mu se, naime, najmanje sudi za nedjelo koji je počinio, a najviše onako kako se kome prohtje, ne mogu da tumačim drugačije osim kao osvetu koju je literatura spremila onom ko se usudio da se „preigrava“ riječima. Tako ne čine sluge dostojne Semioze.
No, potonji slučaj seksualno-verbalnog uznemiravanja samo je dodatno razotkrio da mi živimo u jednom odvratnom i primitivnom društvu čija je prva motivacija i potonja istina uvijek politički angažovana. Zarad stranačkih i medijsko-korporativnih srebrnjaka zloupotrebiće se svaka plemenita pobuda. Neće se, dakle, prezati ni od toga da se iza navodne brige za žrtve bilo kakve vrste nasilja, pa čak to bilo i nasilje nad učenicima – ili bivšim učenicama jer neću da nasilju gledam u zube – izvodi ritual žrtvovanja jarca. A to se i dešava na naše oči, jer gledamo, tj. čitamo izjave, komentare, javne, anonimne ili botovske, koji se opredjeljuju ne prema osudi gnusnog čina, već prema ideološkoj pripadnosti počinitelja, odnosno prema abakusu stranačkog interesa. Jedino što se iz takve slike svijeta može zaključiti jeste da ovdje nade nema.
Da dodam, ovdje više nije najvažnije pitanje ko treba da dobije otkaz, već se traži onaj ko može da ponudi dokaz da stvarno teži kreiranju boljeg, zdravijeg, zakonskijeg i pravednijeg društva. Inače će „preigravanje“ riječima da se mnogima obije o glavu. Žrtva daje dokaze, Ministarstvo otkaze. Ostaje pitanje ko još snosi odgovornost!? Ne samo za potonji, već i za srodne i mnogobrojne slučajeve nasilja koji su prećutani, ili su medijski tretirani na nivou servisne informacije. Ćutanje i tihovanje, kao i selektivno glasnogovorenje o slučajevima nasilja, zapravo, najjasnije svjedoči koja to „istina“ među nama stoluje.
