Piše: Sveštenik Gojko Perović
Državni praznik Crne Gore posvećen Njegošu, doveo nas je u situaciju da šire narodne mase i veći broj pismenih ljudi daju svoj osvrt na ovu grandioznu ličnost istorije Crne Gore i srpskog naroda. To je učinilo vidljivijim i prisutnijim među ljudima, neke od vječitih dilema – kako sve opisati Njegošev stvaralački profil? Da li u prvi plan staviti njegov sveštenički i bogoslovski karakter? Ili iznad toga postaviti Njegoševu poetsku i filosofsku osobenost? Ili ga, prije svega, opisivati kao vladara države u nastanku? A to je dovelo do oglašavanja nekih ideoloških isključivosti koje ove Njegoševe profile dovode u međusobni sukob, pa će reći ”Nemojte Njegoša da svodite na crkvu”; ili ”Kakav je to pjesnik koji je bio surov vladar”?; ili ”Nema tu vladara, on je pop i filosof”…itd. Sve ovo nas motiviše da aktere tih priča podsjetimo da Njegoševa istorijska ličnost, bez dileme, objedinjuje u sebi sve te osobenosti, i da je moralni i intelektualni grijeh isključivati u teoriji ono što je u praksi bilo, na čudesan način, objedinjeno.
U tom smislu dao bih jedan osvrt na nesumnjivost Njegoševe svešteničke i crkvene profilacije ličnosti. Napomenuo bih bitne tačke njegove crkvenosti i njegove svešteničke službe. Učiniću to da bih oponirao onima koji Njegoševu crkvenost mjere po tome koliko često je nosio mantiju ili koliko često je vršio bogosluženje. Nasuprot mišljenjima da se Njegoševa sveštenička služba može ili mora svoditi na književni lik cuckog ”popa Mića”, ponudiću nešto drugo.
Prije svega Njegoševa stvaralačka ličnost staje u životni okvir od svega 37 godina, i za razliku od Marksa, Hegela, Aristotela i Platona npr. kod kojih se može prepoznavati rani, zreli i pozni period stvaralaštva, u Njegoševom slučaju možemo govoriti samo o ”mladom Njegošu”. Taj i takav, jedan jedini, ”mladi Njegoš” imao je svoje formalno školovanje u dvije crkvene škole na Cetinju i u Herceg Novom, i mimo toga on nije imao drugih škola. Pored te dvije škole i učitelja u njima, Njegoš je odrastao uz ličnost Svetog Petra Cetinjskog, čije obrise možemo da vidimo u fiktivnim ličnostima dvojice igumana Stefana i Teodosija (lica iz spjevova ”Gorski vijenac” i ”Lažni car Šćepan Mali”). Nudim tu tezu, kao temu za razmišljanje: ko je Njegošev ideal svešteničke ličnosti, pomenuta dva igumana (autoriteti koji odišu principijelnošću i duhovnošću) ili cucki pop (prikazan kao polupismen i u neku ruku površan, mada mislim da se profil tog Njegoševog junaka ne doživljava pravilno)?
Kada je riječ o Njegoševom poetsko-filosofskom stvaralaštvu, podsjetiću na dvije referentne tačke. Među prva Njegoševa djela spada poema ”Crnogorac k svemogućem Bogu”, a definitivno posljednji njegov spis jeste Njegošev testament. Ukazujem, dakle, na ono prvo i ono posljednje šta je Njegoš pisao. Smatram jako važnim za rekonstrukciju Njegoševe duhovnosti, pokazivanje eventualne geneze, razvojnog puta njegovog svjetonazora. Međutim, između početne i krajnje tačke Njegoševog pismenog stvaralaštva, nema nikakve geneze po pitanju duhovnosti. I na početku i na kraju, Njegoš slavi Boga stvaraoca, Boga svedržitelja i Boga kao krajnji cilj i svrhu sveopšteg postojanja. U oba spisa Njegoš izražava ličnu vjeru u Boga.
Vjeru izraženu originalnom poetsko-filosofskom kreacijom. Ako u poemi ”svemogućem Bogu” imamo mladalačku ushićenost i eventualno neproživljene, neiskušene ideale, onda u testamentu imamo ne samo zrelog i iskusnog pisca, nego čovjeka koji smrti gleda u oči. Rijedak je primjer da buran i sadržajan život koji se zbio u međuvremenu, nije ni za tačku poremetio himnični i psalamski ton Njegoševog bogopoštovanja, i slobodno bih ustvrdio Njegoševog bogosluženja. Bogosluženja koje se obavlja kroz stihove i misli, onako kako su to radili brojni crkveni pisci tokom vjekova crkvenog književnog stvaralaštva.
”O ti biće beskonačno, bez početka i bez kraja!
Početak si sam osnova, i kraj svega u tebe je…Koliko je daljnost tvoja, od kratkoga uma ljudskog,
Svekolike umne glave što su dosad na svijet bile
I posada te se rode,
Da u jedno pero sliju, silu misli najvišijeg
Ne bi znale čerte povuć, niti riječi upisati
O tvojemu veličanstvu…Ja se nadam nešto tvoje, da u duši mojoj sjaje…
Najmanji te cvjetak slavi, ka najvišeg svjetlost sunca
No, ah, tvorče, što sam smrtni, ja u sravnost tvoje sile
Tvog mogućstva, veličanstva?”
(”Crnogorac k svemogućem Bogu”, 1834.g.)
28. oktobra 1851., tri dana prije smrti, vladika Petar II Petrović Njegoš upoznao je glavare i senatore, okupljene oko njegove postelje u Biljardi, sa sadržajem testamenta čiji su primjerci (kopije) dostavljeni ruskoj vladi, poslaniku Rusije u Beču i konzulu u Dubrovniku.
Testament počinje ovim riječima:
Slava Tebje pokazavšemu nam svjet! Hvala Ti, Gospodi, jer si me na brijegu jednoga Tvojega svijeta udostojio izvesti i zrakah jednoga Tvojega divnoga sunca blagovolio napojiti. Hvala Ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio – koliko me od moga djetinstva Tvoje nepostižimo veličestvo topilo u gimne Božestvene radosti, udivlenija i veleljepote Tvoje, toliko sam bijednu sudbinu ljudsku sa užasom razmatrao i oplakivao – Tvoje je slovo sve iz ništa sotvorilo, Tvome je zakonu sve pokorno, čovjek je smrtan i mora umrijeti. Ja sa nadeždom stupam k Tvojemu svetilištu Božestvenome, kojega sam svijetlu sjenku nazrio jošte s brijega kojega su moji smrtni koraci mjerili – ja na Tvoj poziv smireno idem ili pod Tvojim lonom da vječni san boravim, ili u horove besmrtne da Te vječno slavim. (U Prčanju, 20. maja 1850.g.)
