Piše: Dmitrij Samojlov
Malo je nezgodno govoriti o Josifu Brodskom. Smatra se modernim pesnikom, koga su prisvojili pomalo arogantni gradski stanovnici, umorni od okolne banalnosti i običnosti čak i pre nego što su se rodili. I postoji samo Brodski, koji svakoga ko mu bar ime zna može da uzdigne iznad proze i svakodnevnog života. Razlikujemo se od svih ostalih zato što volimo Brodskog.
Ispostavlja se da Brodskog vole svi, a ako se svi „razlikuju od svih ostalih“, onda je i Brodski opštenarodni pesnik.
U septembru 1965. godine, Josifu Brodskom je dozvoljeno da se vrati iz egzila u Lenjingrad. Bio je u izgnanstvu po sudskom nalogu – suđeno mu je zbog parazitizma, povod je bio Lernerov čuveni članak „Okoloknjiževni trut“ u novinama „Večernji Lenjingrad“.
Brodski je živeo godinu i po dana u selu Norinskaja, koje je izabrao jer mu je ime zvučalo slično prezimenu supruge Jevgenija Rejna. Da, pesnik je prevezen iz Lenjingrada zatvorskim vozom u selo Konoša, gde je zamoljen da sam izabere svoje selo za rad i život.
Sad do Konoše vozi dizel voz iz Njandome. Ova pruga je izgrađena sredstvima Save Mamontova krajem 19. veka, a on je takođe tamo poslao arhitektu Leva Kekuševa da izgradi železničke stanice. Kekušev ih verovatno nije sam projektovao, ali je svakako potpisao planove. Sad na mestu ovih železničkih stanica stoje ružne betonske zgrade u vlasništvu države, ali tu i tamo se još uvek mogu videti kose drvene secesijske građevine koje ih okružuju.
Od Konoše do Norinskaje vozi pomalo stereotipan taksista – trbušasti čovek sa zlatnim zubom i kapom. Usput, otvoreno kaže: „Svi ovde vole Brodskog. Šteta što tako malo ljudi dolazi ovde.“ Kaže da je i on čitao pesme Brodskog, ali ih je zaboravio. I zaista, ljudi ne dolaze ovde često: niko nije došao za pesnikov 85. rođendan. Slavili su u Sankt Peterburgu, Veneciji i Njujorku, ali su Norinskaju zaobišli.
Godine 2015, u ovom napuštenom selu osnovan je muzej. Postavili su ploče, ukrasili autobusku stanicu portretom mladog prognanika, podigli kuću koja je utonula u zemlju i postavili stolicu i sto u ćošak, zajedno sa pisaćom mašinom i paklicom američkih cigareta. To se vidi i na fotografiji Brodskog kako stoji pored ograde sa Anatolijem Najmanom.
Prijatelji su ga ovde često posećivali. Lenjingradska nezvanična književna zajednica upoređivala je Brodskog sa Ovidijem, pokušavajući da ga prikaže kao žrtvu režima. Ali Josif Aleksandrovič je na svoje probleme gledao mirno, čak i sa humorom. Na kraju krajeva, nije bilo tako strašno živeti na selu godinu i po dana.
„…bio je to, koliko se sada sećam, jedan od najboljih perioda u mom životu. Bilo je i gorih vremena, ali možda nijedno bolje“, govorio je Brodski.
I još: „…ovo selo mi je dalo nešto na čemu ću uvek biti zahvalan KGB-u, jer kad hodate preko polja na posao u šest ujutru, a sunce izlazi, a napolju je zima, jesen ili proleće, počinjete da shvatate da u isto vreme, polovina stanovnika moje zemlje, polovina naroda, radi istu stvar. I to daje divan osećaj povezanosti sa ljudima. <…> Za mene je ovo bilo ogromno iskustvo, koje me je, donekle, spasilo od sudbine gradskog momka.“
Ovde, naravno, postoji dašak poetskog preterivanja – mada sasvim oprostivog za pesnika. Brodskijev odnos sa radom bio je komplikovan. Lokalna stanovnica Taisija Pestereva, u čijoj je kući živeo, sećala se: „Brigadir mu je poslao stubove za ogradu oko klanice. Naoštrio mu je sekiru. Ali on nije znao kako da seče – gubio je dah a dlanovi su mu bili prekriveni plikovima. Tako je nadzornik… počeo da raspoređuje Josifa na lakše poslove. Lopatom bi zgrtao žito u štali sa staricama, čuvao telad, a onda bi seo u malinjak i ne bi izlazio dok se ne bi nasitio.“ Poštanska radnica Marija Ždanova je pričala: „Stoji u mojoj pošti, naslonjen na šalter, gleda kroz prozor i kaže da će se o njemu jednog dana pričati. Čak sam tada pomislila: pa ko bi pričao o tebi, parazitu? Te reči sumnje su mi se urezale u glavu – kome si ti potreban, bolestan i beskoristan, i gde bi uopšte o tebi pričali?“
Ogorčena konfrontacija između pesnika i naroda nije se tu završila. Kad je Brodski pušten iz egzila, Taisija Pestereva ga je zamolila da joj pomogne oko kopanja krompira – to je bilo u septembru. Brodski je bio toliko uzbuđen mogućnošću povratka u Lenjingrad da je zaboravio na krompir – i otišao. Sada, oni koji na jesen dođu u muzej dobijaju lopatu i od njih se traži da iskopaju nekoliko grmova krompira – da obave pesnikov posao.
Da bi proslavili kraj iznanstva Brodskog, u Norinskaju dolazi muzejsko osoblje iz Veljska i Konoše. Redovi stolica su postavljeni u kući, a stolovi i samovar u dvorištu. Neobično je čuti klasične muzejske stručnjake kako govore o Brodskom – žene sa maramama prebačenim preko ramena, onakvim kakve obično srećete u udaljenim lokalnim muzejima ili okružnim bibliotekama. To su žene koje su, ispostavlja se, sam temelj kulture. Izgovaraju reči poput „muzejifikacija“ i, naravno, čitaju Brodskog – „U selu Bog ne živi po ćoškovima“.
Posle toga svi sede u dvorištu, piju čaj i liker – nemoguće je zamisliti događaj posvećen Brodskom bez alkohola. Starija žena, bivša dopisnica novina „Konoški kurir“, žmirka na suncu i sa zadovoljstvom kaže: „Kad dođemo ovde na ovaj dan, vreme je uvek lepo. Uvek. To organizuje naš pokrovitelj, Josif Aleksandrovič.“
Često sam nailazio na mišljenje da je Brodski postigao svoj uspeh na Zapadu, da je izdao Rusiju, da u njemu nema ničeg ruskog i da je uopšte pesnik za arogantnu slobodnomisleću inteligenciju, za istu vrstu književnih trutova poput njega samog.
Ali ljudi iz Norinskaje i okoline uopšte tako ne misle – oni vole svog „žitelja Arhangelske oblasti“, kako je sam sebe nazivao, ponosni su na njega i smatraju ga svojim pesnikom.
I potpuno su u pravu.
Izvor: Telegram kanal D. Samojlova
Prevod: Ž. Nikčević/Iskra
