Piše: Veselin Matović
Nije tačno da imena jezikā u službenoj ili drugoj upotrebi u državama određuju političari, kako to uporno tvrde predstavnici pojedinih političkih grupacija u Crnoj Gori. Ne čine to ni lingvisti. (Mada ovdje, reklo bi se, i jedni i drugi ne odustaju od te ambicije). Imena jezikā nastala su po imenima narodā koji su ih stvarali, a službeni jezici su, po prirodi stvari, književni (standardni) jezici brojčano dominantnih naroda u svojim državama: francuski u Francuskoj, njemački u Njemačkoj, grčki u Grčkoj, srpski u Srbiji, itd. U državama u kojima postoji dvojezičje ili višejezičje: službeni jezici su, takođe, oni koje u njima koriste dominantni narodi i nijesu ih imenovali političari, nego su u njihovim najvišim pravnim aktima (ustavima) samo konstatovana njihovi nazivi. Ni u jednoj državi EU(„Crnogorskom snu“) jezici nijesu imenovani po imenima država (u Velikoj Britaniji, jezik se ne zove ni britanski ni britansko-irski, nego engleski), niti je u tim državama bilo kom narodu promijenjeno ime jezika, niti, izuzimajući Ukrajinu i Bjelorusiju, takav primjer, postoji u Evropi, osim na Balkanu – u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
Politika je, nesumnjivo, stajala iza imenovanja službenih jezika u bivšim državama: Kraljevini SHS i FNR Jugoslaviji, zapravo istoj državi koja se, sa promjenama društvenih uređenja, nekoliko puta različito imenovala, pa je različito imenovan i njen službeni jezik. Ta (pre)imenovanja (u Kraljevini SHS, po Ustavu iz 1920: srpsko-hrvatsko-slovenački, a u FNR Jugoslaviji, Novosadskim dogovorom, iz 1954: srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski), vršena su uz opštu saglasnost intelektualnih i političkih elita narodā koji su se udruživali u zajedničku državu (i koji su se, decenijama prije toga, služili istim književnim jezikom), pa su bila i nužna i opravdana, jer su težila dobru, čak i najvišem dobru – objedinjavanju tih, po mnogo čemu heterogenih naroda, u novostvorenoj državi. (Da li su bila i sasvim pravedna, drugo je pitanje.)
Međutim, u slučaju ovdašnjeg (crnogorskog) političkog imenovanja, zapravo preimenovanja istorijskog srpskog jezika (nasuprot volji više od dvije trećine njegovih govornika) u tzv. crnogorski jezik (ime bez ikakve kulturno-istorijske podloge i pozadine, prvi put pomenuto od strane italijanskog okupatora, 1941. godine), i njegovo proglašenje službenim jezikom u državi, radi se o suprotnom – o razdvajanju, o raskolu, o smutnji i zavadi po svemu jedinstvenog naroda, dakle – o najvišem zlu!
Političari, bolje reći predstavnici govornika dva ili više jezikā približno rasprostranjenih u nekoj novostvorenoj državi, mogu u spornim situacijama, i uz saglasnost svih strana, odlučiti koji će se od njih uzeti za službeni, ali to su rijetki slučajevi. U tom smislu, navodi se primjer SAD, u kojima se svojevremeno glasalo hoće li se kao službeni prihvatiti engleski ili njemački jezik. Doduše, nema dokaza da se to i desilo. Najvjerovatnije i nije, ali i ako je, to se ne može uzeti kao pravilo i argument kojim bi se dokazivala teza da političari određuju službene jezike i njihova imena, i, što je posebno važno – to nije uporedivo sa crnogorskim slučajem, jer se ovdje nije opredjeljivalo između dva narodna jezika, srpskog i albanskog (šiptarskog), na primjer, nego između dva imena istog jezika, pri čemu je jedno politička novotarija, nametnuta od jedne političke grupacije, a drugo – narodno, istorijsko ime jezika kojim se na ovom prostoru oduvijek govorilo i koji se tim svojim imenom oduvijek zvao.
Istorija, razumije se, pamti mnoge slučajeve nasilja nad imenom srpskog jezika, zabranjivanje ili mijenjanje njegovog imena, posebno na prostorima koji su vjekovima bili u sastavu Austrije i Austro-Ugarske carevine (Vojvodini, Slavoniji, Dalmaciji, kasnije i Bosni i Hercegovini, gdje su odlukama Benjamina Kalaja srpski jezik i srpska ćirilica, preimenovani u bosanski jezik i bosančicu). Austro-Ugari su slično pokušali i u Crnoj Gori, 1916 (zabranili su ćirilicu u školama, a predmet srpski jezik preimenovali u „nastavni jezik“), pa Italijani, 1941, koji su prvi pokušali da srpski preimenuju u tzv. crnogorski jezik – lingua Montenegrina.
Te stvari, dakle, radili su, a rade i danas, okupatori i hegemonisti nad jezicima okupiranih i kolonizovanih naroda, ili pak, predviđenih za neki oblik kolonizacije (direktne ili indirektne), uvijek sa istim ciljem – da te narode učine nepostojećim, tj. da preko lingvocida izvrše nad njima genocid.
VARLJIVO JEZIČKO POMIRENJE
Nikada u istoriji, makar što se tiče Evrope i njenih država i naroda, nije se desilo ono što se, prije dvije decenije, desilo u Crnoj Gori – da izabrani predstavnici nekog naroda u svojoj slobodnoj državi preimenuju svoj jezik po programu svojih nekadašnjih okupatora i da više od polovine svog naroda, mijenjajući mu ime jezika, i razvlašćujući ga od njegovog kulturnog nasljeđa, učine nepostojećim!
Iza tog paradoksa nesumnjivo (to, doduše, niko i ne skriva) stoji ista ona hegemonistička i okupatorska ambicija iz 1916, odnosno 1941. godine, koja se ne zadovoljava izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom, čak ni njenim ulaskom u Sjevernoatlantski vojni savez. Naprotiv, ona hoće Crnu Goru oslobođenu od njenog srpskog kulturno- istorijskog i duhovnog bremena, a to se najlakše postiže njegovom preidentifikacijom, odnosno preimenovanjem srpskog jezika na kome je taj balast i nastao. Samo takva, emancipovana (tj. rasrbljena, kako se to populistički kaže) Crna Gora može se trajno zaposjesti i integrisati u evroatlantski civilizacijski prostor.
Za početak – dovoljno je makar pola nje učiniti takvom, onaj drugi dio biće lako samljeven u evroatlantskom globalističkom mlinu, nakon njenog formalnog uključenja u EU. Koliko treba biti naivan pa vjerovati da će taj preostali (srpski) parojak biti u stanju da sačuva svoj identitet, izložen svim mogućim pritiscima (ekonomskim, kulturnim, političko-ideološkim, konfesionalnim, jezičkim), kada se Crna Gora, bez Srbije i srpskog jezika, nađe u evrounijatskoj imperiji, u kojoj će tzv. crnogorski biti i formalno uvažen kao jedan od njenih službenih jezika? Sada svedočimo i faktičkom priznanju o njegovom punom legitimitetu i zvanju, sadržanom u gubitničkom predlogu (o „poravnanju“), da se izmjenom Ustava „srpski jezik izjednači sa crnogorskim“, ponuđenom, ovih dana, od nekoliko samozvanih zastupnika imena srpskog jezika u srpsko-crnogorskoj identitetskoj parnici. To je, u stvari, predlog (i pristanak) da se tzv. crnogorski jezik izjednači sa srpskim i tako učini ravnopravnim vlasnikom cjelokupnog kulturnog nasljeđa stvorenog u Crnoj Gori na srpskom jeziku. Ko ima pravo na takvu ponudu, u ime koga? Njegoša? Ljubiše? Marka Miljanova? I po osnovu čega, ako je prva knjiga sa međunarodnom identifikacijom cnr. u kataloškom sistemu Nacionalne biblioteke „Đurađ Crnojević“ (osim onih kojima je ta oznaka upisana retroaktivno, razumije se), štampana 2018. godine?
Čudno je s kojom su lakoćom, i pretencioznošću, stranački lideri dali sebi za pravo da odlučuju o imenu službenog jezika i da „izjednačuju“ srpski sa tzv. crnogorskim jezikom. U stvari, da jednu nasilnu, diskriminatorsku i raskolničku odredbu iz postojećeg Ustava, priznaju i osnaže novom – o dva navodno ravnopravna službena jezika, i tako prihvate i priznaju kao svoju, raskolničku koncepciju Mila Đukanovića o podjeli Crne Gore na dva međusobno sukobljena naroda.
Znam, unaprijed, njihove razloge i opravdanja: tzv. crnogorski jezik je realnost, dobio je međunarodni kõd od Vašingtonske biblioteke, više od trećine stanovništva tako imenuje svoj maternji jezik, suprotna strana neće da prihvati nikakvu izmjenu ustavne odredbe o jeziku… Svakako, stoje ti razlozi, ali što ih prije dvadeset godina ne predočiše nama, neznavenim nikšićkim profesorima, pa da i mi malo razmislimo i ne ostanemo zavazda izvan realnosti (Zar nije bila realnost austrijska okupacija 1916, i zabrana ćirilice u školama, pa neki ne htješe u njoj ostati ni po cijenu života?). To što su zagovornici tzv. crnogorskog jezika jedva iskamčili tu vašingtonsku priznanicu i što određen broj stanovnika tako imenuje svoj jezik, nije jezička realnost nego politička i nametnuta, i to što je neko prihvatio i priznao kao jezičku, ne obavezuje i mene da to činim. Ali, ako se želi na neki način uvažiti ta realnost, zašto se ne bi potražila neka objedinjujuća formulacija, koja bi upućivala na zajedništvo i uvažila činjenicu da se radi o istom, zajedničkom nam jeziku, koji se ne može podijeliti, koliko god se mi međusobno dijelili? Recimo: srpski jezik koji se u Crnoj Gori zove i crnogorski, ili pak: crnogorski srpski jezik (bez one remetilačke crtice iz postojećeg naziva nastavnog predmeta) i tsl.? Oni u čijoj „realnosti“ je srpski jezik i dalje samo „verbalni delikt“ jednako bi bili protiv ovakvih i sličnih varijanti kao što su i protiv predložene o „dva ravnopravna jezika“. Zašto se onda nudi, s kojim ciljem, ponižavajuće priznanje i jednačenje sa tom raskolničkom, dijaboličnom sviješću, koja je više zla nanijela Crnoj Gori nego Sulejman-pašin pohod i njegovih „devet krvavih dana“ 1877. godine? (Tada su Crnogorci i Hercegovci herojski izginuli, ali se, makar, nijesu podijelili na dva međusobno sukobljena naroda.)
Zar se i time morao platiti put u Evropsku uniju? I, ko će mu ga sad znati, da se i rezultati nedavno obavljenog popisa stanovništva nijesu kako, sami od sebe, uskladili (kao naručeni, što bi se u narodu reklo) sa tim predlogom? Pa je procenat govornika srpskog ostao uglavnom nepromijenjen u odnosu na popis iz 2011. godine (da im ne bi porasle ambicije preko granice dozvoljenog), a govornika tzv. crnogorskog se smanjio – tek toliko da bi se i oni opomenuli, da „malo smanje doživljaj“.
(Najlakše je, razumije se, izabrati raskolnički put, svako na svoju stranu, ali je i najskuplje.) Uostalom, kad se moglo pomiriti s priznanjem Kosova, što se ne bi priznao i crnogorski jezik? Pa s njim, pod ruku, drugarski, „rame uz rame“ – pravo u Evropsku uniju.
Ide Mile Lajkovačkom prugom, ide Mile sa još jednim drugom… Oj, haj! Dok tamo negdje, kakav zlovoljan vratar ne drekne: „Crnogorski naprijed, srpski – stoj!”
Izvor: Pečat
