Piše: Emin Čamo
باسم الله الرحمن الرحيم
“و ما ارسلناك الا رحمة للعالمين”
“Poslali smo te samo kao milost svjetovima.”
Na prvi pogled teško je govoriti o Poslaniku Muhammedu (s.a.v.s) u kontekstu bilo kojeg naroda koje je okitila bogata i dugotrajna tradicija jedne od dvaju abrahamskih pred-islamskih religija bez da se on usporedi ili približi ličnostima Hrista, Mojsije, Avrama i Noe. U islamskoj vjeroispovijesti to su Božiji poslanici i vjerovjesnici poznati kao “Ul-ul-’Azm” (أولو العزم) što u prijevodu sa arapskog jezika znači posjednici moći ili posjednici odlučnosti i istrajnosti.
Njihova glavna odlika je strpljenje, s obzirom da Bog u kur’anskome narativu veliča upravo spomenutu petoricu kazavši: “فَاصْبِرْ كَمَا صَبَرَ أُولُو الْعَزْمِ مِنَ الرُّسُلِ”
“Ti budi strpljiv! Kako su i posjednici moći među poslanicima bili strpljivi”.
(Kur’an, sura Al-Ahqaf: 35)
Riječ ’azm ne samo da sjedinjuje najvažnije predstavnike čovječanstva na Sudnjem Danu putem njihove vrline strpljivosti, već i omogućava pojedincima, skupinama i narodima čija su slava i plašt časti strpljenje i odlučnost da stoje u metafizičkoj relaciji sa njima.
Takav je slučaj i sa narodom Srba. Historijski govoreći Srbi se javljaju među i drugim grupacijama Slavena kao narod čije i nominalno značenje podrazumijeva poduhvatnost, odlučnost i istrajnost u formiranju narodnog i duhovnog jedinstva (“saveznici ili glavoudarači” ovisno od etimološkog riječnika).
Poslanik Muhammed (na njega mir i vječna mu slava), poslan je svim narodima, porodima i ljudima, pa samim time su i u okrilju njegove univerzalne milosti Srbi. Zanimljivo je i to da su historiografski govoreći Srbi upravo u istom periodu zajedno sa izvornim slavenskim plemenima, među kojima su i Hrvati naseljavali poluotočje Balkana baš u sličnom periodu kada je Poslanik Muhammed (s.a.v.s) rođen (570. godine), kada je doživio iskustvo objave (610) i kada je osvojio arabljansko poluotočje, uspostavljajući Božiji zakon u zemlji u kojoj su vladali sinkretizmi šamanskog paganstva, poarabljenog jevrejstva i dalekograničnog vizantijskog hrišćanstva sa primjesama pravoslavlja i “krivovjerja”.
Važno je pomenuti da je 629. godine u decembru, te 630. godine u januaru Poslanik Muhammed (s.a.v.s) otvorio Mekku i obnovio jednobožački centar svijeta za kojeg je on svojom proročkom misijom tvrdio da je to kuća koju je Abraham izgradio u ime Jedinoga Boga. Istovremeno iste te godine, prema određenim historičarima je i moguće da su Srbi imali svoj ustanak i pobjedu protiv Avara, gdje su na konačnici nastanili područje Soluna gdje im je garantovano mjesto sigurnog života pod sopstvenom upravom.
Emin Čamo: “Oni koji hodaju zemljom lagano” – Murabit Al-Hadž i Sveti Sava
Postoje velike debate po pitanju ovog događaja, iako nije bezazleno usporediti datume kada se poklapaju događaji ustanovljenja muslimana u rodnoj zemlji arabljana Mekki i Medini (nekih 7 godina prije osvajanja Mekke), te srpskoga razjedinjenja od avarskog Haganata.
Općenito u islamskome narativu historije kada se dogodi nešto veliko u životu Poslanika Muhammeda s.a.v.s doslijedno tome se događaju i velike promjene u svijetu. Primjerice kada je rođen, postoji narativ da su u to vrijeme zemljotresom srušene kule Kisre (perzijskog vladara u 6. stoljeću), te da se istodobno ugasila jedna od vječnih vatri zoroastranske vjeroispovijesti.
Općenito slavensko osamostaljenje Srba i počinje u ovome periodu, a u isto doba Srbi žive prema svome iskonskome pravoslavnome životu, koji nije podređen samo hrišćanstvu, već je to oblik slavenske vjeroispovijesti s mogućim primjesama početnih propovijednih hrišćanskih uvjerenja i starovjerskih praksi.
Poslanik Muhammed s.a.v.s kada je upitan šta je to najbolja vjera, nije uvijek odgovarao direktno “islam” već je tu stvarnost islama objasnio i drugim riječima:
عَنِ ابْنِ عَبَّاسٍ قَالَ قِيلَ لِرَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ أَيُّ الْأَدْيَانِ أَحَبُّ إِلَى اللَّهِ قَالَ الْحَنِيفِيَّةُ السَّمْحَةُ
“Prenosi se od Abbasovog sina da je rekao kako je rečeno Poslaniku Božijem, blagoslov Božiji i mir na njega: “Koja je vjera najdraža Bogu?” Reče: “Pravovjerno jednoboštvo.”
Hadis je naveden u “musnadu imama Ahmeda sina Hanbelovog”
Pojam “al-hanifijjah al-samha” (الحنيفية السمحة) smo preveli kao “pravovjerno jednoboštvo” što među ostalim prijevodima poput “tolerantni monoteizam” ili “ispravna vjera” najviše rezonuje sa “pravoslavljem”. Ukoliko uđemo u suštinu riječi “pravoslavlje” pojašnjava nam se jedna praiskonska ademitska stvarnost o riječima “pravo” i “slavlje”, što zapravo konotira “pravo/ispravno slavlje Boga”. Samim tim pravo-slavlje kao jedno od mnoštva varijacija prvobitne slavenske vjere se pronalazi na istoj kognitivnoj, moralnoj i vjerskoj liniji sa “hanifijjetom” odnosno pravovjernim jednoboštvom za koje Poslanik Muhammed s.a.v.s tvrdi da je najbolji oblik vjerovanja.
Time je ostvarena jedna temeljna spona između Poslanika i Srba, naroda koji sebe prepoznaje kao pravoslavan, te kao narod čija vjera slavi samo Boga i odbija svaku drugu pojavu kao princip svim drugim bićima i načelo bivanja.
Mojsije je bez sumnje zajedno sa Hristom jedan od zaštitnika Srba, iako su po mogućnosti Srbi također obećan narod Muhammedu, koji ih prihvata u okrilje svoga milosrđa putem njihovih vrlina poštenja prema sopstvenim očevima, prema slobodi misli i osjećajem za apokaliptična vremena.
On je Poslanik “Ahir Az-Zaman” (Posljednjeg razdoblja) što također vrlo intenzivno približava Srbe iz srednjovjekovnog razdoblja njegovoj poslaničkoj misiji, s obzirom da je njihov identitet apokaliptičko-mesijanski.
Pod represivnim razdobljem osmanlijskog carstva Srbi trpe ogroman gubitak i prolaze period narodne “okultacije”, gdje se njihov izlazak na vidjelo objelodanjuje sa dva srpska ustanka pod vodstvom Karađorđa i Obrenovića s čime se kompletira faza “mesijanskog oslobođenja” od osmanske vlasti.
Oštar ustanak protiv doslijedno historiji represivnog režima koji ne predstavlja istinski duh tolerancije i pluralizma poslaničkog karaktera ih vodi u obnovu i povratak srpskog naroda kao nacije – šireg političko-narodnog kontigenta koji sada stoji u relaciji sa logosom Muhammeda (s.a.v.s) kao Rim Balkana kojeg arabljanski poslanik svim narodima oslovljava kao “velikoga rimskog Cara.”
(pogledati Muhammedovo s.a.v.s pismo Heraklitu)
On (s.a.v.s) se ne ustručava potvrditi tuđu većinu, jer u svom proročkom pogledu on vidi jasnu sliku stvarnosti da je iza svih događaja Božja moć i volja, a ne ovosvjetska.
Možda je i kontroverzno za spomenuti, ali je srbijanski historijski sentiment protiv osmanlijskog islama zapravo jedna velika poruka da su Srbi narod koji tek upoznaje Muhammeda kao Božijeg Poslanika s.a.v.s čija je istinska stvarnost zakrivena i zamagljena na vidicima srpske zemlje historijom osmanske represije.
S tim na umu vrijedi i spomenuti kako je Muhammed (s.a.v.s) tihovao, što je njegova najbliža spona u duhovno-mističkom smislu sa pravoslavnim srbima i njihovim monasima, čija je jedna od glavnih praksi bila tihovanje.
Svijest o plemenskoj pripadnosti, i istovremeno svijest da ona ne može nadmašiti ljudskost i ljubav prema svima, te ispravnost vjere i karaktera su također jedne od odlika koje bliže Srbe sa arabljanskim manifestom Božije milosti čitavom čovječanstvu.
Bilo je sudbonosno da Srbi kao apokaliptičan narod srednjeg vijeka stvaraju otpor osmanlijskome islamu, a kao post-apokaliptična nacija osjete lahor poslaničke milosti koja ih je nadzirala od one iste godine kada je on (s.a.v.s) otvorio Mekku, a kada su Srbi (povijesno ili mitološki govoreći) ustanovljeni u Solunu.
Arabljani su poznati po tome da su oplakivali svoje izgubljene ljubavi (slično onoj srpskoj pjesmi o izgubljenoj ljubavi pjesnika iz Višegrada), te da su prije i nakon pojave islama gledali na elegiju i na tragediju kao glavnu i središnju temu njihove povijesti i književnosti, gdje su detaljno i imenima opjevani nastradali u plemenskim bitkama. Takva je realnost zastupljena u srpskome folkloru, a Poslanik Muhammed s.a.v.s je bez sumnje svoj narod Arape vodio iz tmina ka svjetlosti, te milovao njihove duše okrznute plemenskim ratovima. Na isti način, on je svim narodima milost, koja zajedno sa Hristom i ostalim vjerovjesnicima i poslanicima čuva narode kao što pastir čuva svoje ovce. Njegova hvalisava moć i duh istrajnosti protiv nepravde, čime se diče Srbi, je prema mnogim islamskim teolozima spomenuta i u bibliji:
“Ja, Jahve, u pravdi te pozvah,
Čvrsto te za ruku uzeh;
Oblikovah te i postavih te
Za savez narodu i svjetlost pucima,
Da otvoriš oči slijepima,
Da izvedeš sužnje iz zatvora,
Iz tamnice one što žive u tami”
(Izaija, 42)
O Poslaniče, Muhammede, u svome kaburu duhom živi, osvjedoči da sam ja Emin Čamo, Srbima, svojim sunarodnjacima i braći Slavenima o tebi govorio jezikom kojeg razumiju i vole, te načinom kojeg poštuju, i blagoslovi im narod svojom molitvom.
Amen.
