Piše: Havijer Blas
Preveo za Žurnal: M. M. Milojević
Najprljavije fosilno gorivo i dalje napaja svet; vesti o njegovom kraju su unekoliko preuveličane
Svake sekunde na svetu se spali 275 metričkih tona uglja – dovoljno da se napuni deset teretnih kamiona. To čini skoro 17.000 tona po minuti, ili milion tona svakoga sata. Brzo, masa postaje toliko velika da je teško uopšte shvatiti o koliko velikoj količini je reč, ali okušaću se da stavim stvari u kontekst: svakih šest sati svet potroši dovoljno da se sagradi ugljana replika Velike piramide u Gizi.
Ugalj i industrijska revolucija koju je napajao stvorili su svet u kojem živimo – i skoro dva veka nakon što je Džordž Stivenson po prvi put upotrebio Lokomotivu broj jedan, koju je vukao parni motor napajan ugljem, da preveze putničke vagone duž šina, najprljavije od svih fosilnih goriva ostaje neupitno ključno za globalnu ekonomiju.
Ovo može da zvuči nečuveno; uostalom, mi smo u dobu klimatske krize. A opet, uprkos svim solarnim panelima, vetrenjačama, električnim vozilima i vladinim podsticajima da se energija ozeleni, svet nikada nije koristio više uglja koliko je spalio ove godine.
Potražnja kraljevskog uglja
Svetska potrošnja uglja će doseći svetski rekord ove godine, i prema sadašnjim trendovima potrošnja će biti viša 2050. godine nego što je bila 2000. godine

Svet će proždrti rekordnih 8,74 milijardi metričkih tona nekoliko varijanti najprljavijeg fosilnog goriva ove godine, prema izveštaju koji je nedavno objavila Međunarodna energetska agencija. [i]MEA je takođe povisila svoju procenu potrošnje u 2023. godini. Sve je to postalo pepeo i dim, goreći u termocentralama, metalurškim pećima, fabrikama cementa i, u mnogim delovima sveta u razvoju još uvek za kuvanje u domaćinstvima i grejanje. On napaja globalnu ekonomiju – i klimatske promene.
Povrh svega, ogromna potrošnja uglja neće prestati u skorije vreme. Prema sadašnjim trendovima, apetit za antracitom, lignitom i svim drugim nijansama ukusa biće jači 2050. nego što je bio 2000. Pročitajte to pažljivo i neka vam se slegne: od kada je svet počeo da ozbiljno uzima globalno zagrevanje, potražnja za ugljem je samo rasla, te se povećala 75 odsto od 1997. (potpisivanja Protokola iz Kjota) i skoro 15 odsto od 2015. (Pariskog sporazuma).
Nove brojke za 2023. i 2024. godinu uklapaju se u obrazac: tokom prethodne decenije Međunarodna agencija za energetiku je najavljivala da će se doseći najviša potražnja za ugljem, ali je samo povećavala prognoze za svaku narednu godinu. Sada, navodi da će apetit oslabiti 2025. godine, i da će posle toga početi postepeno da opada.
Havijer Blas: Može li potražnja za naftom da odoli cijeni od sto dolara do barelu?
Možda je tako. Ali i dalje ostajem skeptičan u vezi sa nekoliko narednih godina, i čak sa narednom decenijom. U najboljem slučaju, u narednih pet ili deset godina će se govoriti o platou; strmoglavi pad koji neki analitičari predviđaju i dalje ostaje fantaziranje.
Tri razloga utemeljuju moj pesimizam. Prvo, Indija svedoči brzi rast potrošnje struje, i Nju Delhi, posvećen izbegavanju restrikcija, u potpunosti je opredeljen za gradnju novih termoelektrana na ugalj, te ne obraća više pažnju, osim ponekad na rečima, na ciljno umanjenje emisije ugljen-dioksida. Tako da je ove godine, za sada, potrošnja uglja u Indiji deset odsto viša nego 2023. godine.
Gde ugalj vlada
Potražnja za ugljem znatno je opala u bogatim nacijama (OECD) i dalje smanjenje potrošnje u ovim zemljama neće uravnotežiti brzi rast potrošnje u Kini i Indiji

Drugo, spaljivanje uglja u jugoistočnoj Aziji će nastaviti za raste, pošto su zemlje oprezne da se preorijentišu na gas nakon što je ruska invazija na Ukrajinu dovela do rasta cena kada je Evropa odgovorila grabežom bilo kog gasa koji je bio dostupan za njenu sopstvenu upotrebu. Vijetnam, Filipini, Indonezija i Pakistan su među državama u kojima će potražnja za ugljem nastaviti da raste; potonje imaju znatne rezerve niskokvalitetnog goriva, poznatog kao lignit, kojima se može pribeći kako bi se napajao program industrijalizacije. Talasi vreline povezani sa klimatskim promenama i bogatije stanovništvo vode ka povećanju korišćenja klima uređaja, što dodatno povećava proizvodnju struje.
Treće, lako ostvariv prelazak sa uglja na gas i sa uglja na obnovljive izvore energije u Evropi i Sjedinjenim Državama već je ostvaren. Tokom nekoliko godina, rastuća azijska potrošnja je poništavana padom potražnje na Zapadu. Sada je taj kompenzacioni mehanizam istrošen. [ii]
Da ironija bude veća, potrošnju uglja pospešuje sama energetska tranzicija. Dok se svet kreće prema elektrifikaciji svega i svačega – na primer povećanjem broja novih električnih vozila na putevima – tražnja za električnom energijom strmo raste. Na obnovljive izvore energije odlazi veliki deo tog rasta, ali ugalj je i dalje potreban uglavnom zbog toga što je pouzdan: ne zavisi od vremenskih uslova kao hidroenergija, energija vetra i solarna energija. Postoje alternative za obezbeđivanje baznog nivoa snabdevanja električnom energijom, ali one su takođe omražene od zelenih aktivista: gasne centrale i nuklearni reaktori.
Havijer Blas: Šta se desilo sa afričkim rastom ili o još jednoj izgubljenoj deceniji
Proizvodnja onoga što je potrebno za prelazak prema zelenim izvorima energije takođe pospešuje tražnju za fosilnim gorivima. U Kini, masovna proizvodnja solarnih fotoelektričnih panela, električnih vozila i baterija je jedan od glavnih razloga porasta potrošnje električne energije. U Indoneziji, proizvodnja nikla, ključna za proizvodnju baterija za električne automobile, troši ogromnu količinu niskokvalitetnog uglja. Ovde se, u tišini, potražnja za ugljem udvostručila tokom prethodnih pet godina.
Uprkos njegovom ogromnom značaju u svetskoj ekonomiji i za klimatske promene, ugalj ne zauzima onoliko istaknuto mesto u raspravama koje bi trebalo da ima. Na energetskim konferencijama, svega nekolicina ga uopšte spominje; povremeno, čujem više rasprava o zabrani plastičnih slamčica nego o uglju. Napredak u umanjenju potražnje je umnogome preuveličan. Na Klimatskom samitu COP26 u Glazgovu, donosioci političkih odluka su obznanili „predavanje uglja istoriji“. Potpuna besmislica. Ovako neoprezne izjave su teško izobličavanje realnih trendova. Govoriti o imaginarnom napredovanju u umanjenju potražnje za ugljem ne pospešuje energetsku tranziciju; zapravo je čini mnogo težom.
Gde se troši ugalj?
Skoro osamdeset odsto svetskog uglja se tokom 2023. godine trošilo u samo pet zemalja zagađivača: Kini, Indiji, SAD, Japanu i Indoneziji

U zapadnom svetu, ugalj je postao marginalna stvar, prirodno dobro iz prohujalih vremena. Većina Evropljana i Amerikanaca mlađih od šezdeset pet godina nikada nije imala neposredan kontakt sa ovim prirodnim dobrom. Nikada ga nisu koristili za grejanje ili za kuvanje kod kuće. Ja sam jedan od blaženih u neznanju. Pitajte stariju generaciju, međutim, i oni vrlo dobro pamte ugalj; moj otac, kome su sedamdeset tri godine, priseća se da je kao dete vukao ugalj iz lokalnog skladišta u kuću mojih babe i dede u severnoj Španiji.
Istina, ugalj ostaje važan izvor za proizvodnju električne energije čak i u bogatim zemljama – u SAD, i dalje je obuhvatao 16 odsto generisanja električne energije prošle godine, više od solarnih panela i energije vetra zajedno – ali u toj ulozi, ovo prirodno dobro je uglavnom izvan svakodnevnih pogleda. A to oblikuje našu percepciju.
Kako bismo razumeli šta se zapravo dešava, moramo obratiti pažnju na Aziju, gde Kralj Ugalj i dalje vlada. U Kini, Indiji i mnogim regionalnim industrijskim silama, ugalj i dalje ostaje prisutan u svakodnevnom životu mnogih ljudi, isto kao što električne centrale koje se napajaju na ugalj i dalje predstavljaju glavni izvor električne energije. Prošle godine, Azija je obuhvatila 82 odsto svetske potrošnje uglja; samo Kina je potrošila 56 odsto, prema navodima instituta Enerdži iz Velike Britanije.
Havijer Blas: Za naftu, ovo nije ponavljanje 1973. godine – ali opet bi moglo biti nezgodno
Uprkos gargantuovskoj upotrebi, Kina je za mnoge zelene aktiviste maskota inovacija u sektoru zelene energije. To je nacija koja proizvodi i instalira sve više vetroturbina i solarnih panela; ona je takođe predvodnik u sektoru električnih vozila, i u njihovoj proizvodnji i u njihovom prihvatanju. Ali kinesko zeleno poslovanje zasniva se na uglju; i Peking je prilično zadovoljan da se i dalje oslanja na ovo gorivo. Zapanjujuće, mnogi u zelenom lobiju previđaju, umanjuju ili traže izgovore za kinesko ponašanje. Što je sramno.
Vreme je da svet obrati više pažnje na istrajnost uglja. U suprotnom energetska tranzicija je osuđena na propast.
[i] Tražnja za ugljem verovatno će dostići svetski rekord i kada bi se merio energetski sadržaj, umesto mase, prema Karlosu Fernandezu, šefu za ugalj u Međunarodnoj energetskoj agenciji. Porast i masi ponekad može da preceni porast u tražnji za energijom zato što azijski države koriste ugalj niže kalorijske vrednosti. Porast globalne potražnje od 2,6 odsto svodi se na 1,5 odsto kada se premeri energetska vrednost, prema Fernandezu.
[ii] Ovde se mora dodati izvesna ograda: potražnja za ugljen u nekoliko bogatih nacija u kojima je do sada bilo malog pada potrošnje ovog energenta, uključujući Japan, Južnu Koreju, Tajvan i Australiju, može da padne u budućnosti.
