Zle pare, univerzalna, genijalno zamišljena groteskno-komična filmska priča, specifične atmosfere, koja je mogla je da se dogodi bilo gdje na planeti Zemlji.
Piše: dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
Ratko Đurović je za filmsku priču uzeo jedan lokalni događaj – jedan trenutak u kome se imalo toliko para koje su, praktično, istog momenta izgubile svoju vrijednost – i, napravio dramu. Scenarista Đurović i reditelj Velimir Stojanović se nisu opredjeljivali za žanr već situaciju u tim danima sloma, 1941 godine. U svoj toj zaslijepljenosti novcem i samo sa jednim ciljem, da se što više para nakupi, masa ne razmišlja, samo jurca. Susret sa tolikim parama je šok koji je teško preživjeti i zadržati svoje ranije navike i ostati čovjek. Rođaci, prijatelji, komšije, postaju bezobzirni, grabežljivi i svako nastoji da iz sanduka što više dovuče u svoju kuću. Đurović im se po svom scenariju ne podsmijeva već se sa njima i saosjeća, i želi da vrlo diskretno zađe iza ove pojave i ukaže na dublje razloge takvog čovjekovog ispoljavanja.
Scena: Kada mladi čobanin, putniku namjerniku (Konteu koji je išao ka selu sa Dejzi i Kecom) kazuje da toga naše selo ima koliko god oćeš, toliko da bi se stogovi mogli plastiti, daruje mu hiljadarku samo da mu vrati kravu…) U tom iracionalnom prostoru gdje više ništa nema određeno, ništa čvrsto odvija se jedna ljudska drama koja pokazuje kako je malo potrebno da se iščaši čitavi jedan svijet. Pohlepa, gramzivosti, alavost – kao u krug manitoga kola. Istresaju se stramaci, jastuci, leti perje na sve strane. Spremaju se i džakovi. Čak i staru babu tjeraju da ide u pećinu da grabi, trpa u rašu i dovlači pare.
Dijaloška scena iz filma :
Sin – majci: Ajde, ajde i ti baba da ideš sa nama!
Sin – ocu: Tata, da rečemo stricu!?
Otac: Kakvom stricu! Ni riječi. Nema sad ni braće, ni stričeva. Pare su naše!
Zle pare su tragi-komedija. U filmu ima lijepih detalja: čišćenje cipela o pantalone, hiljadarka na cesti, mazanje ljepila s druge strane tacne da se na njoj zalijepe pare, karte u lokvi i drugi. Svako od njih ima i svoju ličnu priču.
Konte je bivši oficir, čovjek potpuno razoren i željan da se snađe u ovom mutnom vremenu. On djeluje svojim pojavom, šarmom i pretvaranjem.
Likovi u prividno otkačenim situacijama, kao u sceni kada seljak kupuje berbersku stolicu samo da bi se vrtio na njoj, jer tu slatko zaspi; ili, kada kupuje klavir na kojem mu žena suče pitu, dok djevojčica sa pozlaćenim sandalama visokih potpetica, deset brojeva većim, znatiželjno i bojažljivo bocka prstima po dirkama klavira. Ništa tu nema jeftino, na efekat sračunato, a stvarno je sve efektno. Ima se utisak da je Đurović stavio na sitno sito svaku scenu, svaku epizodu i svaku riječ – dobro odmjerio koliko je dramaturski čvrsta, koliko i kako kazuje. Zato su dijalozi životni, logični, prirodni, razumljivi, bliski svakidašnjem životu. Sporno je bilo jedino što je u ovu komediju, koja može da nađe oslonac u klasičnoj humorističkoj i dramskoj literaturi od Gogolja do Nušića, uveden lik mladog studenta – Uča, koji se u svemu razlikuje od ovih hohštaplera, mutivoda, novopečenih seljačkih milionera, kartaroša i ulizica. Patetično se uvodi patriotski lik, revolucionar Učo, koji za to kratko vrijeme važenja kraljevskih dinara kupuje puške da bi digao ustanak. Slično je i sa Dejzi, ljepuškastom sekretaricom, koja je pratila svoga ministra do aviona, ali tu za nju više nije bilo mjesta. Je li to mala prostitutka, koja spremno prihvata svakog pa i Kontea, kako bi se izvukla iz neprilike u koju je upala? Zašto pristaje da i sama učestvuje u izdaji Uča? Kec umije da vara na kartama, ali je to i čovjek u kome ima i drugih ljudskih osobina. Moguće je raspravljati isto tako o seljaku Jokašu, seoskom kmetu i svim drugim koji sebe predstavljaju u pozitivnom ili negativnom svijetlu, tako da se ne mogu ovdje karakteri posmatrati statično i nezavisno od tih zlih para, koje su se tako cinično i neočekivano uplele u njihov život.
Djaloška scena iz filma (Jokaša):
…Dajem para koliko god Talijani oće, pun kubik, sve ću ih dati. I kuću, i imanje, i konja, sve! I neka mene strijeljaju! I nema cjenkanja. Samo mi sina spasi” – veli Jokaš prevarantu Konteu. Prvotne zaslijepljenosti parama nestaje i nju zamjenjuje istinski, očinski osjećaj koji nadvladava pohlepu za parama i velike snove za imanjima i trgovinom.
Ipak, Jokaš (sjetno), snahi i unučetu:
Raskući mi ovo malo para, a govorio sam mu ja,
bogomi, ostavi se toga Nole.
Jokaš – unuku: Ovo sam za tebe čuvao.
Ukoliko bi se film oslobodio lika lokalnog revolucionara, Uča i kada bi smo ostali samo na onoj finoj komediografskoj strukturi, na samom početku crnogorske kinematografije bilo je moguće napraviti jedno remek-djelo kakvo je Zle pare.
Profesor Đurović je govorio: Nemoj bombon stavljati u kačamak! On je imao to iskustvo i znanje da se ne smiju brkati stilovi, da se ne može priča pričati do pola na jedan način, a od pola na drugi. U vezi s tim stoji pitanje na kojem je sa ove distance veoma teško odgovoriti: Obzirom da je profesor Đurović znao šta znači taj bombon u kačamak, zašto je taj bombon završio u Zlim parama !? Da li je to bio politički diktat neke jake političke ličnosti toga vremena ili je to bio njihov strah da će biti politički osuđeni u koliko se budu samo, uslovno rečeno sprdali, ismijavali sa tim svijetom i tom temom, ostaje otvoreno pitanje. A kako bi komedija bila ubojita da u njoj nije bilo pušaka!? Scenario filma Zle pare jeste, bez presedana, po originalnosti, osmišljenoj neobičnosti i ljepoti globalne metafore, koju kao da režira neki nevidljivi Ibi – u svom trenutku ideativni je i scenaristički podvig.
Publika je film veoma dobro primila u cijeloj zemlji. Film je dobio nagradu za scenario žirija Trećeg Festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli. Ovom nagradom Ratko Đurović postaje prvi nagrađeni crnogorski filmski scenarist. Film Zle pare učestvovao je na Devetom međunarodnom Filmskom festivalu u Karlovim Varima 1957. godine, kao jugoslovenski predstavnik.
Izvor: rtcg.me
