Piše: Oliver Janković
I danas bih rado završio sa ovim teorijskim uvodom u srpska navijačka očekivanja na Olimpijskim igrama 2024. godine. Preko 10 medalja ukupno i preko 3 zlata bio bi rezultat koji bi nadmašio sve dosadašnje i jugoslovenske i srpske uspjehe, i sve rezultate od kada se, poslije starih Grka, i Srbi nadmeću za olimpijski lovor. Takav bi uspjeh uveo srpske sportiste među 20 najuspješnijih olimpijskih ekipa svijeta. Poređenja radi, pomenuti uspjeh Hrvata iz 2016 (10 medalja – 5 zlatnih) učinio ih je tada 17. sportskom nacijom svijeta. U Londonu 2012. godine Česi su bili 20. nacija sa 10 medalja (4-3-3), a isto mjesto zauzeli su Norvežani u Tokiju sa svega 8 medalja, ali od toga – 4 zlata. Olimpijski tim Srbije se od Londona 2012 do danas „penje” na toj listi. U Londonu je Srbija bila 42. na olimpijskoj tabeli sa 4 medalje (1-1-2); u Riju je bila 32. sa 8 medalja (2-4-2), a u Tokiju najbolje za sada 28. mjesto sa 9 medalja i 3 zlata.
Ako kolektivni navijački trans ima neke koristi za ljudsku dušu, i ako se on ne kreće u pravcu rata, ubijanja, međusobnog satiranja, nego u pravcu igre i nadmetanja u okolnostima gdje su „pravila ista za sve“, onda je zbilja potreba da jedan kolektiv ogleda svoju snagu, vještinu i silu koja ga drži na okupu, najbolje ostvarena kada se taj kolektiv takmiči skupa sa svima drugima, pod istim uslovima, na istom mjestu, a pogotovo sa onima koji su brojem, novcem i političkom silom, na papiru, jači od njega. E to su vam – olimpijske igre. Biti među prvih 20 od ukupno 200 nacija na svijetu, za malu i svim mukama rastrzanu Srbiju i srpski narod, jeste zbilja pravi uspjeh.
Naravno, nekada su olimpijski pobjednici uživali status polu-božanstva. Nekada su same igre stvarale osjećaj da se Nebo spustilo na zemlju. I zato je bio zapovjedan mir, obustava rata sve dok traje ovo plemenito nadmetanje. Taj prethrišćanski paganski ambijent opravdavao je ovo obožavanje ljudi i igara. I ne možemo odreći ni humanost ni pobožnost ondašnjeg olimpijskog takmičara ili navijača, s obzirom na civilizacijske okolnosti. U morednom dobu imamo dvije dileme: kako da se prosvećeni vjerujući hrišćanin odnosi prema manifestaciji koja ima svoje jasne paganske korijene, i – kako ne uzeti u obzir sav potencijal zloupotrebe, koju propagandno, komercijalno, politički mogu doživjeti ove Igre? One se svakako ne organizuju same od sebe, nego neko dobro moćan i spretan vuče konce! Šta će onda, čestiti Srbin, na nadmetanju koje je pagansko i još politički instrumentalizovano od onih koji nas tlače?
Prvo, ko nije pri sebi, i sopstvenu pravoslavnu vjeru može da doživi paganski i sujevjerno. Drugo, ovim svijetom svakako vladaju sile zla i svjetski moćnici, pa nam to ne daje za pravo da prestanemo da dišemo, da se krećemo, i da pokažemo ko smo, šta smo i šta nam je Bog dao. Kakva god da je zakulisna priroda svakog sportskog događaja (od Jokićevih košarkaških podviga do Novakovih teniskih uspjeha), niti jedan od njih, sa sve Olimpijskim igrama, nije zvanično proklamovan i objašnjen kao „poklonjenje” nekom paganskom božanstvu. A jeste obznanjen kao prostor da se daroviti ljudi susretnu i pokažu šta znaju. I ne samo daroviti pojedinci, nego darovite ekipe i narodi. Istorija olimpizma je prepuna upravo onih primjera gdje su sport, humanost i vrlina, pobjedili zlo. Sjetimo se „dvoboja” Džesi Ovensa i Adolfa Hitlera, ali i nekih novijih malih pobjeda sporta nad politikom, kakve su bile dolazak sportista iz socijalističkih zemalja Ruminije, Jugoslavije i Kine u Los Anđeles 1984. godine, uprkos bojkotu zemalja Varšavskog pakta, ali i dolazak zemalja NATO u Moskvu, uprkos političkom bojkotu SAD.
Na predstojeće Olimpijske igre u Parizu veliku sjenku bacaju ratovi koji se vode u Ukrajini i Palestini, zaoštravanje odnosa u svijetu, sankcije ruskim sportistima (što se tiče takmičarskog nivoa, izostanak njihovih ekipnih sportova u Parizu ne može se mjeriti sa izostankom onolikog broja zemalja sa evropskog istoka 1984.). Tu je i veliki strah od tehnološki uznapredovalog terorizma. Draž i naboj onog sportskog momenta prekriven je tamnim velom tragedije i straha. Ali upravo je možda to još jedan razlog da u dvije nedjelje Igara, čovječanstvo pokaže svoj ljudski lik…
U narednim izdanjima naše rubrike VAR SOBA predstavićemo pojedinačno srpske olimpijske borce i njihove šanse da dođu do onog uspjeha koji je najavljen u našim naslovima protekla dva dana i danas „112 takmičara napada 12 medalja!“
