Kristijan Laslet je profesor kriminologije na Univerzitetu Ulster i član Izvršnog odbora Međunarodne inicijative za istraživanje državnih zločina. On je zajednički glavni urednik časopisa State Crime, vodećeg međunarodnog recenziranog časopisa, i ko-osnivač istraživačkog centra UzInvestigations. Lasletov istraživački rad je usmjeren na kriminogena preklapanja državne i korporativne moći, transnacionalne strukture koje omogućavaju kriminalitet elita, te zajednice koje pružaju otpor koje se pojavljuju kao opozicija. Autor je knjige „Državni zločin na marginama imperije” u kojoj se posebno fokusirao na globalno djelovanje zloglasne multinacionalne korporacije Rio Tinto koja ima ambicije da uskoro počne sa eksploatacijom litijuma u Jadru u Srbiji. U ekskluzivnom intervjuu za Žurnal Laslet govori o prljavim PR kampanjama i sistemskoj korupciji političara, intelektualaca i novinara koju Rio Tinto vrši kako bi postigao svoje ciljeve, ali i načinima otpora korporativnim strategijama koje vode do ekoloških katastrofa sa nesagledivim posljedicama.
Razgovarao: Vuk Bačanović
Autor ste knjige „Državni zločin na marginama carstva: Rio Tinto, rat na Bugenvilu i otpor rudarenju“, u kojoj ste, između ostalog, govorili o istoriji kompanije Rio Tinto. Kakva je to korporacija i kakva je priroda njene veze sa političkim i finansijskim centrima moći moćnih zapadnih zemalja?
Rio Tinto je organizacija koja djeluje po određenoj društvenoj logici. Kao multinacionalni rudarski konglomerat, ona je osnovana da donosi profit akcionarima obezbjeđivanjem i zatim eksploatacijom velikih mineralnih nalazišta tokom perioda koji se često mjeri decenijama. Što je nalazište veće, što je niža cijena eksploatacije, što je bliže ključnim tržištima, veći je prinos na uloženi kapital, i to je uvek glavni cilj. Ovaj modus operandi ima niz posljedica. Rio Tinto, kao i drugi multinacionalni rudarski giganti, teži da osigura značajna mineralna nalazišta kroz stabilne suverene sporazume koji mogu da obezbjede kontinuiran pristup nalazištu tokom dugog perioda, sa jasno definisanim granicama za promenu uslova koji se odnose na njihove rudarske operacije. U tom cilju, oni nisu nužno protiv dijeljenja dijela generisanih prihoda sa vladama koje im pružaju sigurne i atraktivne uslove. Generalno gledano, malo je važno rudarskim gigantima kao što je Rio Tinto da li je vlada čista ili korumpirana, autoritarna ili demokratska; to bi se smatralo političkim pitanjem, koje stoji izvan pitanja koja bi trebalo da određuju gdje da se ulaže. Šta to znači u praksi? Mogu govoriti samo na osnovu detaljnog istraživanja koje sam uradio o operacijama Rio Tinto u Papui Novoj Gvineji, koje su se odvijale na ostrvu Bugenvil. Kada su domoroci organizovali kampanju građanske neposlušnosti i industrijske sabotaže kako bi zatvorili rudnik bakra i zlata koji im je bio nametnut, podružnica Rio Tinto je krenula na određeni kurs akcije. Snažno su rekli vladi Papue Nove Gvineje da ne popušta pod ovim pritiscima nudeći bolji dogovor za lokalne zajednice, jer su vjerovali da bi to stvorilo kulturu lokalnog traženja rente koja bi dugoročno umanjila profit kompanije. Umjesto toga, kompanija je ohrabrila vladu da pošalje naširoko zastrašujuće policijske paravojne snage poznate kao mobilni odredi, koji su koristili vojno naoružanje i taktike da pokore zajednice, uključujući bespravna ubistva i spaljivanje sela. U ovoj fazi ne sugerišem da je Rio Tinto aplaudirao ovakvim taktikama, ali je svakako želio da neko uđe sa vrlo čvrstom rukom. Kada je na kraju vlada poslala mobilne odrede kao i mirovnu delegaciju da pregovara o povećanom paketu kompenzacije za lokalne zajednice, Rio Tinto je zaprijetio da će povući sve investicije iz Papue Nove Gvineje, što bi u suštini dovelo do bankrota zemlje. Kasnije, kada je vlada Papue Nove Gvineje pokrenula vojnu kampanju da uguši ono što se pretvorilo u ustanak, koristeći nedovoljno opremljenu vojsku, podružnica Rio Tinto BCL djelovala je kao logistički ogranak za bezbjednosne snage, pružajući helikoptere, automobile, smještaj, menze, komunikacijske objekte, administrativne objekte, praktično sve što su tražili. Da li je kompanija bila svjesna da su tokom ovih operacija vladini bezbjednosni organi počinili gruba kršenja ljudskih prava? Da, apsolutno, imali su čvrste podatke o razaranju koje se dešavalo. BCL se takođe redovno sastajao sa vojskom da razgovara o operacijama, a menadžeri rudnika su čak sugerisali koje lokalne lidere treba uhapsiti.
Ali BCL nije to radio zato što su ljudi na čelu kompanije bili loši ljudi u bilo kom suštinskom smislu, već su imali posao da obezbjede milijarde dolara ulaganja u rudnik i okolne objekte, kako bi mogli da obezbjede povraćaj za investitore još deceniju ili više.
Đorđe Vukadinović: Zašto je Vučić prividno spustio loptu oko Rio Tinta – strah od protesta i nepovoljnih rezultata istraživanja
Imali su ograničen broj načina kojima su to mogli da urade, i izabrali su da podrže vojnu intervenciju i nasilje, jer je sveobuhvatni paket kompenzacije smatran dugoročnom pretnjom za profitabilnost. Dakle, ovo je vrsta kompanije kakva je po mom iskustvu, klinička, fokusirana na profit, prilično amoralna, intenzivno usmjerena na crvene linije rudarstva, i veoma sposobna da sarađuje sa različitim tipovima vlada i različitim sredstvima obezbeđivanja reda.
Koje su ekološke posledice aktivnosti Rio Tinto u zemljama u kojima je sprovodila svoje rudarske operacije? Koji su specifični ekološki uticaji rudarenja litijuma?
Ponovo, mogu govoriti samo o svom iskustvu u Papui Novoj Gvineji i na Bugenvilu. Ekološki uticaji bili su razarajući izvan svih očekivanja. Realizovali su izuzetno štetnu industrijsku rudarsku operaciju u oblasti gdje zajednice ne samo da ekonomski zavise od lokalnih ekosistema, već gdje su njihove socijalne, kulturne i političke tradicije duboko povezane sa tim istim ekosistemima. Zajednice su intenzivno prilagođene ovim lokalnim sistemima i osjećaju veliku radost i ponos zbog njih. Dakle, kada je rudnik na Bugenvilu poravnao velike površine zemlje, uništio dio vijenca Kraun Prins, zagađivao lokalne vodotokove i generisao ogromne deponije rudarskog otpada u lokalnim dolinama, povrijedio je floru, faunu i zajednice, pri čemu su ove posljednje trpjele ekonomski, socijalni i kulturni gubitak značajnih razmera. Ljudi na Bugenvilu nisu na kraju uzeli oružje olako; ovo je bio napad na njihovo dostojanstvo, suverenitet i život kao naroda, i stoga kada su vladine snage pokušale da održe rudnik otvorenim sa oružjem, minobacačima i helikopterima, mladi su se masovno priključivali pobunjeničkim snagama, jer je za njih ovo bila ista vrsta egzistencijalne borbe koju je Evropa iskusila u Drugom svjetskom ratu.
Kako su se lokalne zajednice i zemlje borile protiv ove pošasti i dokle je Rio Tinto išao da zaštiti svoje profite?
Na Bugenvilu tokom 1990-ih mladi su žrtvovali svoje živote, a zajednice su živjele u stalnom stanju straha, jer je ostrvo postalo upleteno u krvavi vojni ćorsokak. Tokom ranog perioda rata, Rio Tinto je, kao što sam pomenuo, preko svoje podružnice pokazao apetit za istraživanje svih sredstava kako bi rudnik ostao otvoren. BCL je podržavao militarizovano rješenje i u principu i u praksi, i kada je vlada predložila blokadu oko Bugenvila, odbijajući civilima pristup lijekovima – što je ratni zločin, prema više visokih izvora, vrlo visok zvaničnik kompanije je aplaudirao ovom kursu akcije. Bilo je nezamislivo da kompanija napusti tako značajnu investiciju, i kao što sam rekao, oni se prilagođavaju političkim sredstvima dostupnim u mjestima u kojima djeluju kako bi osigurali svoj dugoročni boravak.
Mislim da je fer reći da u Papui Novoj Gvineji i Australiji, Rio Tinto ima reputaciju vještih igrača koji su veoma istrenirani u nadmudrivanju onih koji se protive njihovim korporativnim ciljevima. Mogu koristiti šarm gdje je efektivno, mogu koristiti mračne vještine PR-a gdje je potrebno, ili u ekstremnim slučajevima mogu podržati militarizovana rješenja. Oni nisu vezani ni za jedan poseban način, već samo za logiku osiguravanja velikih nalazišta na dugi rok na način koji maksimizira povratak investitorima i osigurava visoke plate za rukovodioce.
Rio Tinto je takođe stigao u bivšu Jugoslaviju, konkretno u Srbiju, gdje su otkrivene velike količine litijuma u oblasti zvanoj Jadar. Uprkos upozorenjima stručnjaka da će doći do regionalne ekološke katastrofe, koja će uticati na građane Crne Gore i zagađivati glavne vodotokove, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i tadašnja premijerka Ana Brnabić su učinili sve da proguraju zakonodavstvo koje bi omogućilo Rio Tinto da slobodno posluje. Veliki protesti su odložili ovaj katastrofalni potez, ali sada, nakon daljih pritisaka, sigurno je da će zakonodavstvo uskoro stupiti na snagu. Koliko pažljivo ste pratili situaciju u Srbiji?
Ne, ali priča zvuči vrlo poznato. Ovo zvuči kao ponavljanje istorije, ili barem rimovanje. U Bugenvilu su lokalne zajednice predviđale egzistencijalne ekološke štete, društvene nemire na velikoj skali, i plašile su se da će ostrvo završiti kao konfliktna zona. Sve ovo je zabilježeno u zvaničnim zapisima 1960-ih. Politički lideri su ih odbacivali kao zaostale ljude koji će s vremenom shvatiti mudrost ‘razvoja’ koji rudarstvo donosi. Naravno, zajednice su bile u pravu, a političari u krivu. Ali zajednice su bile te koje su stradale zbog svoje tačne prognoze, dok su političari i korporativni izvršioci otišli na udobne lokacije sa dovoljno sredstava za mirnu starost.
Svjedoci smo ambasadora SAD, Velike Britanije i Njemačke u Srbiji koji se ponašaju kao kolonijalni vladari i otvoreno djeluju kao lobisti za Rio Tinto. Njemačkka ambasadorka je nedavno vrlo otvoreno i arogantno izjavila da Njemačka treba litijum i da se on mora eksploatisati. Kako se boriti protiv direktne korporativne okupacije u tako teškim uslovima?
Ponovo, u Bugenvilu, zajednice su bile svjesne da industrijske sile globalno žele pristup njihovim resursima. Jedan bivši borac je rekao da Evropljani vole pregovarati preko cijevi pištolja, koju oni drže. Što je tačno, ljudi na Bugenvilu su mirno protestovali protiv razvoja rudnika i uključili se u oblike građanske neposlušnosti, i bili su napadnuti od strane naoružane policije. Tako su na Bugenvilu zajednice na kraju odlučile za oružanu borbu, da preuzmu cijev pištolja i okrenu je na drugu stranu, i uspjeli su u izgonu Rio Tinta. Ali ljudi na Bugenvilu su izgubili 20.000 voljenih u oružanom sukobu čije se posljedice i danas osjećaju u vidu generacijske i međugeneracijske traume, uz različite posljedice koje dolaze s tim.
Vuk Bačanović: Rio Tinto i balkanski tribalizam
Dakle, ne bih nužno zaključio iz slučaja kao što je Bugenvil da je jedini održiv oblik otpora oružana borba. Ali mislim da možemo izvući neke kritične lekcije. Dakle, mislim da možemo zaključiti iz ovog slučaja da ako lokalni branioci regiona imaju jake sumnje, postoji velika vjerovatnoća da su u pravu i treba ih slušati. Takođe znamo iz slučaja Bugenvila da je Rio Tinto formidabilan operater, oni su Mančester Junajted rudarskih kompanija, i uništiće vaše odbrane talasima i talasima sofisticirane ofanzive. Takođe mislim da slučaj Bugenvila pokazuje da je mnogo ljudi na prodaju – političari, akademici, određeni lokalni lideri, svi su bili kupljeni od strane Rio Tinto, i ne mislim kroz ljigave oblike podmićivanja. Rio Tinto je pronicljiv, oni znaju kako zakonito distribuirati sume novca pravim ljudima i organizacijama, da ih prevedu na svoju stranu – nakon svega, stari Rimljani su novac nazivali velikim korupcionašem. Vrlo često su ti potpuno legalni aranžmani kroz koje je novac distribuiran ili ponuđen različitim zainteresovanim stranama skriveni, i sve što ćete vidjeti je lokalni političar ili akademski stručnjak koji pjeva hvalospjeve kompaniji, bez da je zajednica svjesna ozbiljnih konflikata interesa koji su u igri.
Koji su, dakle, konkretni načini borbe?
Dakle, da bi se suprotstavili Rio Tinto, potrebno je biti svjestan ovoga i biti pripremljen. Ako zajednice ne žele rudarsku operaciju Rio Tinto, potrebno je da budu spremne voditi višestruku kampanju. Rudarska kompanija želi sigurnost boravka i povoljne uslove za svoje operacije, pa stoga zajednice treba da im uskrate oboje. Za ovo je potrebno snažno lokalno liderstvo, visoki nivoi organizacije i snažne mreže na nacionalnom i međunarodnom nivou. I svaka prilika za ometanje i otpor mora se iskoristiti, bilo da je riječ o građanskoj neposlušnosti, pravnoj borbi ili parlamentarnom otporu. I moraćete biti spremni da izdržite PR kampanje blaćenja koje će napadati zajednice stigmatizujućim etiketama i biti spremni na otpor, nadzor, hapšenje ili gore. Znam da zvuči kao težak zadatak, ali to su šanse i zato rudarske kompanije kao što je Rio Tinto često pobjeđuju, a zajednice, na žalost, često gube. Ali postoje primjeri koji pokazuju da pobjeda nije nemoguća.
