Piše: Alan Meklaud
Ponovni izbor Donalda Trampa za predsjednika Sjedinjenih Država izaziva veliku zabrinutost u Venecueli. Od atentata, kampanja terora, sankcija do pokušaja državnog udara, prva Trampova administracija pokušala je sve osim potpune invazije na tu zemlju. Sa kabinetom prepunim „jastrebova“, MintPress procjenjuje mogućnost buduće intervencije SAD-a u Venecueli.
Prema insjderima kao što su ministar odbrane Mark Esper i savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton, Tramp je bio jedan od najglasnijih zagovornika vojne intervencije u Karipskoj zemlji. Predsjednik je rekao da bi bilo „kul“ izvršiti invaziju, jer je ta zemlja „stvarno dio Sjedinjenih Država“.
„[Mogućnost] vojne akcije ne može se isključiti“, rekao je Stiv Elner, penzionisani profesor koji je četrdeset godina predavao političke nauke na Univerzitetu Orijente u Venecueli, dodajući:
„Bajdenova spoljna politika uopšte, a naročito njegova politika prema Venecueli, bila je užasna. Ali vjerujem da će Trampova politika prema Venecueli biti još gora. Trampov izbor nikog drugog do Marka Rubija za državnog sekretara trebalo bi da otkloni svaku iluziju da bi Tramp bio bolji u spoljnoj politici prema Venecueli nego Bajden.“
Rubio, konzervativni Kubansko-Amerikanac, već decenijama je jedan od lidera lobija za promjenu režima u Vašingtonu. Tokom pokušaja državnog udara koji su podržale SAD 2019. godine, otišao je toliko daleko da je objavio slike hvatanja, ubistva i krvavog atentata na libijskog lidera Moamera Gadafija, upućujući ih predsjedniku Nikolasu Maduru.
Drugi savjetnik Trampu je bio lider plaćeničke grupe Erik Prins. U septembru, Prins je objavio video u kojem je izrazio podršku naoružanim anti-vladinim snagama u Venecueli, nedvosmisleno nagovještavajući da će američke snage uskoro biti u toj zemlji. „Vaši prijatelji sa Sjevera, iako nismo danas sa vama, uskoro dolazimo. Podržavaćemo vas do kraja,” izjavio je.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
Kada je MintPress direktno upitao za komentare Prinsa, ministar u vladi Venecuele Vilijam Kastiljo Bole ih je odbacio. „Erik Prins je klovn,“ rekao je, ističući da su njegove izjave dio „operacije psihološke zastrašivanja“ protiv zemlje.
Sa svoje strane, predsjednik Nikolas Maduro zauzeo je pomirljiv stav, čestitajući Trampu na pobjedi i tvrdeći da bi to moglo značiti „novi početak“ u odnosima između SAD-a i Venecuele.
Ipak, pred kraj svog prethodnog mandata, Tramp je nadgledao pokušaj invazije na tu latinoameričku državu. Jedan napadni tim, koji su predvodili „Zeleni bereti“, iskrcao se u Venecueli s namjerom da se oružanim putem probije do predsjedničke palate i postavi američkog kandidata Huana Gvaida za diktatora. Plan je bio izuzetno detaljan, dobro finansiran i dirigovan uz odobrenje zvaničnika iz Bijele kuće. Vašington je čak sarađivao sa španskom bankom „Banko Santander“ kako bi masovno podijelio pripejd debitne kartice širom zemlje, u suštini „kupujući“ populaciju. Međutim, operacija je izvedena sa nivoom nesposobnosti koji se poredi sa događajima od 6. januara. Venecuelanska vojska nije se pobunila, a teško naoružane plaćenike savladali su ribari iz kolektiva „Kuća socijalističkih ribara“, naoružani tek starim revolverima i noževima za ribe.
Operacija, kodnog naziva „Gideon“, kasnije je u svijetu postala poznata kao Trampova katastrofa „Zaliv prasića“.
Prema riječima predsjednika Kolumbije Gustava Petra, Donald Tramp je takođe tražio dozvolu od njegove zemlje da izvrši invaziju na Venecuelu sa njene teritorije.
Još jedna nerazumna šema koju je Trampova administracija pokrenula bila je izgradnja i priznanje paralelne vlade u Venecueli koju je vodio Gvaido, ranije uglavnom nepoznata ličnost, čak i u samoj Venecueli.
Obavještajne agencije u Vašingtonu pripremale su Gvaida još od njegovih studentskih dana, šaljući ga širom svijeta na obuke i sastanke sa visokim zvaničnicima zapadnih zemalja. Na iznenađenje gotovo svih u Venecueli, Gvaido se proglasio za legitimnog predsjednika zemlje, iako nikada nije bio kandidat za tu funkciju. Dok su Sjedinjene Države i neke desničarske latinoameričke države brzo priznale njegovo vođstvo, on nikada nije uspio da izgradi bazu narodne podrške u zemlji. Zapravo, Gvaido je bio toliko nepopularan da nije mogao izaći u javnost bez rizika da ga obični građani napadaju ili uznemiravaju.
U Vašingtonu je, međutim, dočekan kao heroj, dobivši ovacije kao Trampov počasni gost tokom njegovog govora o stanju nacije. Javno ga je Tramp opisivao kao borca za slobodu i „istinitog i legitimnog predsjednika“ Venecuele. Ipak, iza zatvorenih vrata, 45. predsjednik je Gvaida smatrao slabim i nesposobnim političarem, nazivajući ga „Beto O’Rurk Venecuele“. Suprotno tome, Madura je vidio kao snažnog lidera koji ima podršku vojske. Dok je Gvaido posjećivao Ovalnu kancelariju moleći Trampa da pokrene invaziju, Tramp ga je ignorisao i činilo se da je više zainteresovan za koketiranje sa Gvaidovom suprugom.
U avgustu 2018. godine, dok je držao javni govor u Karakasu, Nikolas Maduro je za dlaku izbjegao atentat pomoću dronova. Memoari Džona Boltona, „The Room Where It Happened“, sugerišu da su Sjedinjene Države bile umiješane u ovaj incident.
Međutim, ovo je bilo daleko od jediniog akta međunarodnog terorizma u čijem su planiranju učestvovale SAD. Zvaničnici Bijele kuće dogovorili su razvoj, kako su to nazvali, „kinetičkih i nekinetičkih opcija, kako otvorenih tako i [CENZURISANO], koje bi mogle poremetiti izvoz nafte i oružja iz Venecuele. Opcije bi morale uključivati akcije koje bi imale materijalni uticaj na ključne industrijske i druge ciljeve visoke vrijednosti.“
Samo nekoliko sedmica nakon donošenja te odluke, venecuelanske vlasti uhapsile su bivšeg agenta CIA-e Metjua Hita ispred najvećeg kompleksa za rafinisanje nafte u zemlji. Prilikom hapšenja, Hit je imao kod sebe automatsku pušku, bacač granata, četiri bloka eksploziva C4, satelitski telefon, hrpe američkih dolara i detaljne informacije o objektu. SAD su takođe sarađivale sa kolumbijskim paramilitarnim snagama u izvođenju napada unutar Venecuele.
Ova otkrića bacaju novo svjetlo na niz veoma sumnjivih eksplozija, požara, prekida struje i drugih nesreća u Venecueli – događaja za koje je Madurova vlada optužila Sjedinjene Države.
Najdalekosežnija akcija Sjedinjenih Država protiv Venecuele bila je destruktivni režim sankcija. Ekonomska blokada zemlje – koja uključuje zastrašivanje stranih nacija i kompanija da prestanu trgovati s Venecuelom – opustošila je državu, izazvavši ogromne nestašice robe. Iako su neke sankcije na snazi još od 2004. godine, one su drastično proširene tokom Trampove administracije.
Elis Bektaš: Federacija BiH i njena Civilna zaštita kao loš primjer
Alfred de Zajas, američki specijalni izvestilac Ujedinjenih nacija koji je posjetio Venecuelu 2018. godine, uporedio je blokadu sa „srednjovjekovnom opsadom“ i procjenio da je u samo nekoliko godina više od 100.000 Venecuelaca izgubilo život kao rezultat sankcija. De Zajas je ovo označio kao zločin protiv čovječnosti.
Pored sankcija, SAD su pokrenule ogromne finansijske i sajber napade na infrastrukturu zemlje. U tome su pronašle spremnog partnera u Banci Engleske, koja je zamrzla preko 1,2 milijarde dolara u zlatu koje pripada Venecueli.
Kao rezultat, ekonomija Venecuele je doživjela kolaps, inflacija je izmakla kontroli, a bez mogućnosti da kupi rezervne dijelove za održavanje mašina, naftna industrija je gotovo stala. Kada su iranski naftni tankeri stigli na Karibe kako bi dostavili Karaksu preko potrebno gorivo, američka mornarica ih je zaplijenila, što predstavlja izuzetan slučaj međunarodnog piratstva.
Iran se pokazao kao ključni saveznik u razbijanju američke blokade i oživljavanju ekonomije Venecuele. Ljut zbog ovoga, Vašington je pokušao zaustaviti saradnju između Irana i Venecuele. Godine 2020, američke vlasti kidnapovale su venecuelanskog biznismena Aleksa Saaba dok se vraćao iz Teherana sa diplomatskom misijom, držeći ga kao taoca tri godine, sve do postizanja dogovora o razmjeni zatvorenika.
Sankcije i ekonomski rat, prema riječima Stejt departmenta, imaju za cilj „smanjenje novčanih i realnih primanja, izazivanje gladi, očaja i svrgavanje vlade.“ Ipak, Venecuela pokazuje značajne znake oporavka. Inflacija je pala na podnošljiv nivo, a proizvodnja nafte i hrane je u porastu. Osim toga, sama blokada ujedinila je narod protiv stranog agresora. Jedna anketa pokazala je da 82% građana odbacuje sankcije.
Vidjevši neuspjeh sankcija u postizanju ciljeva, da li bi Sjedinjene Države mogle biti iskušane na vojnu invaziju sličnu onoj u Iraku? Sa ljudima kao što su Erik Prins, Marko Rubio i Ilon Mask (koji je otvoreno pozivao na Madurovo svrgavanje) u Trampovom okruženju, to nije nemoguće.
Međutim, brojni faktori bi ozbiljno zakomplikovali takav potez. Prvo, Tramp obećava da će sprovesti „najveću operaciju deportacije u američkoj istoriji.“ Značajan dio imigranata koje cilja dolazi iz Venecuele, pa bi Vašingtonu vjerovatno bila potrebna neka saradnja s Karakasom, što znači da bi bolji odnosi mogli biti korisni.
Drugo, kako objašnjava Stiv Elner, balans političkih snaga širom Latinske Amerike i svijeta se promijenio. Region više nije dominiran reakcionarnim vladama, a Venecuela je daleko manje izolovana nego ranije. Čak je pronašla prijatelje u udaljenijim zemljama, kao što su članice ekonomskog bloka BRIKS.
„Korelacija snaga u Latinskoj Americi je znatno povoljnija, a BRIKS predstavlja alternativni blok za Venecuelu. Iz tog razloga, bila je razočaravajuća odluka Brazila da uloži veto na članstvo Venecuele u BRIKS, ali to nije bilo definitivno pošto Venecuela nastavlja održavati organizacione veze i čvrste ekonomske odnose s članicama, uključujući Indiju.“
Na kraju, suočeni sa povećanim prijetnjama sa sjevera, narod Venecuele nije ostao pasivan. Oko četiri miliona ljudi sada je uključeno u naoružane civilne milicije. Uz već kompetentne Venecuelanske oružane snage, ove grupe su posvećene odbrani zemlje i njenih društvenih dostignuća, kao što su besplatno zdravstvo, javno obrazovanje i široko rasprostranjeno socijalno stanovanje po izuzetno niskim cijenama. Dakle, iako Tramp i dalje može imati na oku Venecuelu, možda bi bilo mudro da se uzdrži od sukoba koji bi Irak ili Avganistan učinio banalnim u poređenju.
Alan MekLaud je viši novinar za MintPress News. Nakon što je završio doktorat 2017. godine, objavio je dvije knjige: „Loše vijesti iz Venecuele: Dvadeset godina lažnih vijesti i pogrešnog izvještavanja“ i „Propaganda u dobu informacija: Još uvijek proizvodimo pristanak“, kao i brojne akademske članke. Takođe je sarađivao sa FAIR.org, The Guardian, Salon, The Grayzone, Jacobin Magazine i Common Dreams.
Izvor: MintPress
