Piše: Branislav Jakovljević
I
Knjiga poljskog pozorišnog stručnjaka Jana Kota Šekspir naš savremenik ranih šezdesetih imao je efekat blickriga u pozorišnom svetu Zapada. Između 1962. i 1965. najpre je objavljen na francuskom i poljskom (1962), odmah potom na srpskom u izdanju SKZ (1963), a zatim na engleskom (1964) i drugim jezicima. Coteovi uticajni eseji o Šekspiru i njegovom pozorištu pojavili su se odmah nakon objavljivanja knjige Martina Esslina. Pozorište apsurda (1961), koji je obeležio čitavu pozorišnu epohu. Kotov Shakespeare bio je prvi pokušaj da se ovaj izrazito moderan idiom proširi na elizabetanski period, ili drugačije rečeno, bio je to pokušaj da se prepoznaju elementi apsurda u samim osnovama evropskog modernog pozorišta. Tako je u eseju o Kralju Liru Cote postavlja Šekspira rame uz rame sa Beketom. Istovremeno, njegova suđenja o Ričard III i Hamlet bili su poučeni, kao i sam Eslinov apsurd, strašnim srednjoevropskim iskustvima iz sredine dvadesetog veka. Kot pominje koncentracione logore, ali u odnosu na pozorište iz kojeg crpi svoje čitanje Šekspira, to je već prošlost. Poglavlja „Kraljevi“ i „Hamlet od pola veka“ bave se tehnologijom moći staljinističkog perioda i posmatraju je iz perspektive otopljenja koje je zahvatilo istočnu Evropu nakon smrti sovjetskog tiranina. Upravo u ovoj analizi političke moći Kot pronalazi Šekspirovu savremenost.
Paradoksalno, ispostavilo se da je ovaj fokus na jednu političku paradigmu zapravo ograničio modernost Kotovog čitanja Šekspira. Krajem sedamdesetih godina pojavio se novi metod istraživanja književnosti i kulture ranog modernog doba u Engleskoj, koji će Kota gurnuti na marginu Šekspirologije. Novi istorizam, koji je formiran upravo iskustvima političkih turbulencija iz prethodne decenije, prvo je ovladao akademskim tumačenjima elizabetanske književnosti, a potom izvršio snažan uticaj na pozorišnu praksu. Teoretičari književnosti i istoričari poput Stivena Grinblata, Stivena Orgela, Ketrin Galager, Stivena Malinija i drugih napravili su metodološki zaokret u tumačenju Šekspira, otkrivajući u njemu teme koje su „savremenije“ i istovremeno sežu dublje od sredine. -vekovne igre moći: teme kolonijalizma, položaj i uloga žene, originalni načini postavljanja i odnos pozorišta prema drugim reprezentativnim strategijama i medijima u elizabetanskoj Engleskoj. Prema H. Aramu Veseru, novi istorizam se zasniva na pet principa: 1) da je svaki čin izražavanja uronjen u mrežu materijalnih praksi, 2) da se svaki čin razotkrivanja, kritike i suprotstavljanja koristi upravo sredstvima koja osuđuje. i time rizikuje da postane deo praksi koje izlaže, 3) da su književni i neknjiževni tekstovi neodvojivi u svom kruženju kroz kulturu, 4) da nijedan diskurs, književni ili arhivski, nema pristup neupitnim istinama ili može otkriti nepromenljivu ljudsku prirodu, i 5) da kritički metod i jezik koji se koriste za opisivanje kulture pod režimom kapitalizma učestvuju u ekonomiji koju opisuje.2 U odnosu na novi istorizam, Kotovo čitanje Šekspira sve više dobija obrise hladnoratovske interpretacije pozorišne kulture. Sličnu sudbinu doživela je i ideja pozorišta apsurda. U aprilu 1988. godine, na samom kraju Hladnog rata, održana je konferencija u Londonu pod provokativnim naslovom „Kraj apsurda“, konsenzus među učesnicima je bio da je ova dramska i pozorišna paradigma iscrpela svoje mogućnosti. Već sledeće godine kritičar Džon Elsom objavio je knjigu Da li je Šekspir još uvek naš savremenik? Pitanje se više odnosilo na određenu interpretaciju Šekspira nego na samog Stratfordskog barda. Ovo je izgledalo kao poslednje dete u kovčegu Coteovog Šekspira.
II
U samoj osnovi Kotove interpretacije Šekspira nalazi se „šema“ zasnovana na poretku feudalne vlasti. Ovu jednostavnu i neumoljivu matricu Kot predstavlja već u prvom poglavlju knjige „Kraljevi“. Naime, on tvrdi da svaka Šekspirova „velika istorijska tragedija počinje borbom za presto ili njegovom konsolidacijom, svaka se završava smrću monarha i novim krunisanjem. U svakoj od hronika, legitimni vladar vuče za sobom dug niz zločina, odbacio je feudalce koji su mu pomogli da osvoji krunu, prvo je ubijao neprijatelje, zatim bivše saveznike, pogubio naslednike i pretendente na presto. Ali nije uspeo da uništi sve […] I kada se novi princ već približi prestolu, vuče sa sobom lanac zločina dug koliko je donedavno vukao legitimni vladar. Kad stavi krunu na glavu, biće omražen kao i on. Ubijao je neprijatelje, sada će ubijati bivše saveznike. I javlja se pretendent na presto u ime pogažene pravde. Krug se zatvorio“.3 U ovom obrascu Kot prepoznaje Veliki mehanizam, koji svoj savršen vizuelni izraz nalazi u liku stepenica, odnosno u scenskoj metafori koju je uspostavio Leopold Jesner u svojoj čuvenoj postavci dvadesetih godina prošlog veka. Ričard III. „Feudalna istorija je veliko stepenište na koje neprekidno korača povorka kraljeva. Svaki korak, svaki korak gore, obeležen je ubistvom, izdajom i izdajom“. (24) Po dolasku do vrha, već se može videti nagoveštaj pada, čime se Veliki mehanizam ponovo stavlja u funkciju.
U istom poglavlju, Kot priznaje da „svako doba nalazi u [Šekspiru] ono što samo traži i ono što samo želi da vidi“. (19) U predgovoru engleskog izdanja knjige, Piter Bruk je mnogo direktniji: „Šekspir je Kotov savremenik, Kot je Šekspirov savremenik.4 Drugim rečima, Kot u svom istorijskom trenutku nudi izrazito poljsko, odnosno istočnoevropsko čitanje Šekspira. Savremenost koju pronalazi kod Šekspira nosi upadljive crte apsurda. U Velikom mehanizmu, kako ga Kot predstavlja, vrlo je lako prepoznati Sa oh Sizifu Albert Camus. Ne samo uzaludnost teškog penjanja i sigurnog pada, već i sve ostalo što ide uz to. Poput Kamijevog apsurdnog sveta, Kotov Veliki mehanizam ne ostavlja prostor za slobodu izbora (30, 35, 61), u njemu je istorija lišena smisla (51), nema pravde, a pravo se svodi na delovanje samog mehanizma. Društvo uhvaćeno u zupcima Velikog mehanizma ne poznaje savest ni moral. U njemu politika zaboravlja da je njen cilj dobrobit svih, kao i pravda i napredak čitavog društva, već se svodi na „mehanizam vlasti“ u kojem lična moć zasenjuje i prevazilazi svaku drugu svrhu političkog delovanja ( 63, 64). Ako se pozorište apsurda često optužuje da je apolitično, Kot poseže za Šekspirom da u njega uvede politiku.
III
Istorijski jaz od punih šest decenija omogućava nam da vidimo da je Kot u Šekspiru prepoznao principe Velikog mehanizma upravo u trenutku kada su zapadna društva dostigla trenutak najvećeg udaljavanja od feudalnog modela vladavine. Dijalektika je ovde precizna, kao i uvek: Kot je umeo da predstavi ovu feudalnu šemu svojim savremenicima, a oni su mogli da je jasno sagledaju, upravo zato što nikada nisu bili dalje od nje. Šekspir je, kako ga je Kot predstavio, bio anahron u odnosu na društvo kome je ova slika ponuđena. Kruti mehanizam vlasti koji je nametnut na istoku Evrope bio je zapravo izuzetak u odnosu na opšte istorijske tokove u drugim delovima kontinenta, i zapadnog sveta uopšte.
Istorijski gledano, feudalni poredak je nesvodiv na tehnologiju lične vladavine kraljeva i prinčeva. Tokom skoro čitavog milenijuma koliko je postojao, ovaj sistem se zasnivao na odnosu suzerineta, odnosno ličnoj podređenosti vazala i njihovih vladara, kao i na nadmetanju za prevlast između suverena, lokalnih vladara, crkve i brzo rastuća urbana klasa zanatlija, trgovaca i bankara, odnosno buržoazija u povoju.
Vremenom se ova četvorougaona raspodela moći svela na odnos između države s jedne strane i privatnih interesa na drugoj strani. Završetkom verskih ratova u 17. veku, nacionalna država je počela da preuzima sve veću jurisdikciju nad oblastima, kako teritorijalnim tako i društvenim, koje su bile pod vlašću feudalaca. Ovo uzdizanje države iznad lične moći bilo je preduslov za talase demokratizacije, koji su svoju najupečatljiviju političku manifestaciju dobili u revolucijama s kraja 18. veka. Kako ističu mnogi istoričari, ovaj zamah liberalizacije pravnih i regulatornih režima dostigao je svoj vrhunac šezdesetih godina dvadesetog veka, odnosno upravo u vreme kada je Kot pronašao izvesnu korespondenciju između savremenog sveta i feudalnog mehanizma vlasti, tj. kako ga je opisao Šekspir. Ova ideja modernosti bila je kratkog daha upravo zato što je, kako ga je video novi istorizam, elizabetanski period predstavljao granicu između dve epohe: njime su još uvek dominirale rigidne zakonitosti raspadajućeg feudalnog poretka, a istovremeno je rastao u kompleksnosti novog, sve globalnijeg, sveta. Ali, ako je bila kratkotrajna, ideja modernosti koju je Cote prepoznao nije zauvek nestala. Naprotiv, ispada da je aktuelnija danas nego kada je nastala.
Posle dugog perioda defeudalizacije i demokratizacije zapadnih društava koji je trajao od kraja KSV veka, počev od perioda kome se Šekspir vraćao u svojim istorijskim hronikama i tragedijama, pa do druge polovine KSKS veka, usledile su decenije refeudalizacije. , koja je počela sedamdesetih godina da bi se poslednjih decenija približila vrhuncu. Šta je refeudalizacija zapadnih i mnogih drugih društava? Ograničiću se na nekoliko njegovih opštih dimenzija, na koje je ukazao nemački sociolog Sighard Nekel.5 Pre svega, on prepoznaje eroziju demokratskog principa jednakosti i naglo povećanje društvenih nejednakosti. Gubitak jednakih mogućnosti je ovde posebno važan: sve manji broj članova istog društva ima približno istu polaznu tačku u ostvarivanju svojih težnji. Isto tako, upada u oči oštra nejednakost u ekonomskim uslovima. To je sumirano poznatom statistikom od 1%, koja je popularizovana tokom Occupy Wall Street 2011. godine. Treća dimenzija refeudalizacije proizilazi iz prethodne, a odnosi se na promenu društvenih vrednosti. Jedan od najupadljivijih je naglo napuštanje principa performansi i povećanje vrednovanja statusnog kapitala, koji se ne stiče radom već nasleđivanjem, rentijerstvom i drugim privilegijama. Četvrto, naglašene društvene podele svoj materijalni oblik dobijaju u urbanom fenomenu ograda i zidova. Svet bogatih je odvojen i ograđen, bukvalno, od javne sfere. Zatim dolazi do intenzivne kolonizacije političke sfere od strane bogatih elita. Gotovo je nemoguće zamisliti da neko bez bogatog iskustva izvrši značajnu intervenciju u društvenom i političkom životu. Ruku pod ruku sa refeudalizacijom dolazi i uspon desničarske politike identiteta, sa izrazitim karakteristikama rasizma, mizoginije i elitizma. Sve to dovodi do prenošenja suvereniteta sa institucija na političke pojedince.
Po čemu se, reći ćete, ovako opisana refeudalizacija razlikuje od najčešćeg klijentelizma? Ono što Nekel ne pominje, a na čemu insistira profesorka prava UCLA Ketrin Stoun, jeste privatizacija prava koja se ogleda u sužavanju i obesmišljavanju pravnih normi. U Sjedinjenim Državama ova privatizacija prava kao jednog od stubova demokratskog društva išla je ruku pod ruku sa deregulacijom ekonomije i prevođenjem javnog u privatne interese. Kako Stoun navodi, u SAD tokom Nju Dila, cela „finansijska struktura je izgrađena za uvid javnosti, i bila je izložena javnoj kontroli“.6 Decenija od 1940-ih do danas predstavlja dug period demontaže ovog principa javnosti u političkom i ekonomskom životu Amerike. Na osnovu navedenog može se zaključiti da refeudalizacija znači isključenje javnosti od donošenja odluka od javnog značaja. Stepen feudalizacije društva ogleda se u disproporciji između onoga što građani pružaju društvu i koliko imaju uvida u poslove države.
IV
Refeudalizacija je globalni proces i ima različite mehanizme i procedure u zavisnosti od lokalnih ekonomskih, političkih i kulturnih, odnosno civilizacijskih okolnosti. Silicijumska dolina, u kojoj sada živim, je feud velikih tehnoloških korporacija. Srbija, odakle ja dolazim, takođe je feud, ali uskih političkih i ekonomskih krugova.
Prvi je krajnje kosmopolitski, drugi krajnje zatvoren; prvi je izgrađen na tehnološkim inovacijama, dok drugi zavisi od uvoza tehnologija; prvi nikada nije video rat, drugi ima sve karakteristike posleratnog društva. I tako dalje. Međutim, koliko god udaljena jedno od drugog, ova dva neofeudalna društva imaju dve veoma izražene zajedničke karakteristike: privatizaciju politike i isključenje elite iz zakonskih obaveza koje treba da važe za sve podjednako. Klasa na vrhu ovog prvog feuda je pozicionirana tako da može uticati na zakonodavstvo u svoju korist (kroz lobiranje i krojenje zakonodavne vlasti koja joj uvek, nekako, ide u prilog), kao i da jednostavno ima više resursa na svojim raspolaganjem nego vladine agencije (kompanije poput Majkrosofta, Gugla ili Fejsbuka imaju ogromnu brojčanu, finansijsku i profesionalnu nadmoć nad Saveznom trgovinskom komisijom, koja je decenijama svedena na najnužnije moguće okvire). U ovom drugom neofeudalnom poretku, pošto ne proizvodi ništa, niti upravlja bilo kakvom proizvodnjom, vladajuća klasa se jednostavno stavlja iznad zakona, manipuliše njime i čini ga besmislenim.
Cilj ovog kratkog poređenja nije da pokaže da je jedan oblik refeudalizacije bolji od drugog. Svaki je na svoj način fatalan. Takođe, krajnji zaključak svega ovoga nikako nije da je refeudalizacija nezaustavljiva i da nije vredno suprotstavljanja. Ogromna razlika između različitih tipova refeudalizacije je u njihovom odnosu prema javnosti. Prvi zamišlja društvo kao nepresušni izvor potrošača novih tehnologija, dok ga drugi postavlja kao identitetsku grupu koju određuje nacionalnost. Nova feudalna klasa svu svoju moć, i političku i ekonomsku, crpi iz ove mase vazala. Krajnja ironija je u tome da, dok prva vrsta neofeudalnog poretka pokušava da sakrije što bolje može rad Velikog mehanizma u svom središtu, druga ga normalizuje. Sem Altman (Sam Altman), tek krunisani princ veštačke inteligencije, zainteresovan je za Šekspira samo ako veštačka inteligencija može da poboljša jezik Šekspira i Šekspira (u svom stalnom recikliranju diskursa, AI ne pravi razliku između Kota, Grinblata i korisnika Reddit platforma), i Jensen Huang, izvršni direktor – i Nvidia, fantastično profitabilna korporacija koja pruža tehnološku podršku AI, još manje. Za drugi neofeudalni poredak, revalorizacija i modernizacija feudalizma, kao i njegovu rekonstrukciju za potrebe novomilenijumske srpske države. U taj ideološki diskurs spada i teza o novom srednjem veku. Ova teza, inspirisana političkim spekulacijama Nikolaja Berđajeva iz četrdesetih godina prošlog veka, dobija mnogo konkretniji oblik u knjizi Aleksandra Gajića. Novi feudalizam: globalne transformacije u KSKSI veku (Konras, 2016). Mnogo bliža temi ovog izlaganja je knjiga Koste Čavoškog Politička filozofija u Šekspirovim dramama (Catena mundi, 2019), koja dolazi iz istog ideološkog miljea.7 Ako u oblasti nauke o književnosti ovaj pravni teoretičar nema čime da doprinese novom ili fundamentalnijem razumevanju Šekspira, on u svojim delima nailazi samo na ozbiljne probleme kada je u pitanju problem prava. Na primer, Čavoški zaključuje poglavlje „Priroda monarhije” tezom o podudarnosti „tudorske političke doktrine”, koju prepoznaje u Šekspirovim redovima iz Ričard II, sa porukom svetog apostola Pavla iz Poslanice Rimljanima koji „zahteva podnošenje svakom vlast“ jer je od Boga.8 Istovremeno, Čavoški ostavlja po strani ona magistarska dela u kojima Šekspir dovodi u sumnju upravo ovu ideju, implicitno u Hamlet i eksplicitno u Magbetu. Ova sumnja u poreklo i namere vlasti i moći je ono što Šekspira izdvaja od mase drugih dramskih pisaca pre i posle njega. Čavoški preuveličava Šekspirovo dodvoravanje Engleskoj i njenoj kruni, da bi od njega u poglavlju o patriotizmu napravio neku vrstu elizabetanca Veljka Bulajića. Ovakvo „čitanje“ Šekspira neophodno je srpskoj konzervativnoj misli, jer bi u suprotnom morala da dovede u pitanje sopstvene temelje.
Neofeudalno društvo i njegovi ideolozi koriste patriotizam da prikriju lični interes. Pozivajući se na feudalne tradicije, zločinačka elita prikriva svoju pravu prirodu. Paradoksalno, ona predstavlja nejednakost i brutalnost feudalnog poretka kao presedan i opravdanje za sopstvene postupke. Stoga, da bismo videli delovanje Velikog mehanizma ovde i sada, on mora biti uklonjen iz Šekspirove istorijske tragedije kao njegovog prirodnog okruženja. Recimo, pohlepa za moći koja je kod Šekspira Ričard III može se umotati u odeću neke zamišljene srednjovekovne elegancije, Brehtovo delo Trajni uspon Artura Uija (1941), po ovom Šekspirovom komadu, pokazuje svu njegovu banalnost i surovost.
Ovde je Veliki mehanizam izmešten iz okvira engleskog feudalca u milje zločinačkog podzemlja malog grada Cicerona u okolini Čikaga. Njegove zupčanike ne pokreću plemićke porodice i njihove pretenzije na tron, već lokalni preduzetnici, čiji se sitni interesi ukrštaju u vidu sitnog zločinca Artura Uija. Zajednička karakteristika Šekspirovih feudalnih i Brehtovih zločinačkih prinčeva je njihovo oslobađanje od stega zakona. Vlast je privatizovana do krajnosti, do trenutka kada to treba da se oglasi. A onda je javnost, koja je sve vreme bila isključena, prinuđena da moli plemića da to prihvati. Ona je tu samo da bi novom vladaru obezbedila legitimitet (važno je naglasiti da sve teze o vrlinama „novog feudalizma“ prolaze kroz test legitimnosti: njegovi izvori, kao što su bili u srednjem veku, jednostavno ne postoje danas). Ta scena iz Ričard III nije propustila Kotu:
Predsednik:
Učinite, moj dobri gospodaru, to;
Vaši građani vas mole.
Bakingem:
ne odbijaj
Moćni gospodari, ponuđena ljubav.
Kejtsbi:
Usrećite ih, poslušajte je
Pravni zahtev (III,7)
ovo leto, Ričard III izvodi se u rekonstruisanom Šekspirovom teatru Globus pod odličnom režijom El Dok i sa briljantnom Mišel Teri u glavnoj ulozi. Vajl postavlja Šekspirovu tragediju kao farsu, a u ovoj sceni tiranin se obraća stojećoj publici u prizemljima (zemljama), koji spremno sarađuju sa glumcima u pokornom klečenju pred novim kraljem. Iako je ova predstava izazvala kontroverze koje su se najviše ticale politike identiteta (pol, mizoginija, invaliditet), jednostavno je nemoguće zanemariti da se predstava odvija bukvalno u senci staklenih kula nove finansijske aristokratije sa druge strane Temze.ž
Odjeci ove scene iz Ričard III u dramatičnoj istoriji, oni su sve grublji što dalje idemo. IN Borisu Godunov, komad Aleksandra Puškina na Šekspirove teme, žena u masi okupljenoj ispred crkve tresne dete na pod da bi ga rasplakala u trenutku kada se krunisani pretendent pojavi u vrata. I, konačno, nema kraja velikodušnosti Artura Uija:
Što se tiče Cicerona, složio sam se
Da uzmem taj grad pod svoju zaštitu.
Ali samo pod jednim uslovom, naime:
Kupci su morali da me žele. ja bih došao
Samo na osnovu njihove slobodne odluke
Do kojih su došli svojom voljom. Ciceron, rekao sam
Moj narod, bez ikakve sumnje, ne sme
Da bude izloženo prinudno i prinudi!
Grad mora da me bira potpuno slobodno!
Neću gunđati „Zašto ne?”, a da ne škrgutam zubima
„Pa, mogli su“. Poluvoljni pristanak
To mi se smatra otrovom. Ono što zahtevam
To je jednoglasno i radosno „Da“
[…]
I samo uzgred da dodam: Ako neko
On nije za mene, on je protiv mene i jeste
On je kriv samo ako mu se nešto desi.
Slobodno glasajte sada!9
U vreme kada je Breht pisao ovu adaptaciju Ričard III, bilo je jasno na koga misli. Danas je jasno da refeudalizacija može imati jedan i samo jedan politički ishod.
Piše: Peščanik
