Piše: Vladimir Kolarić
Često nam je potrebna samoća, udaljavanje od svetske buke, presabiranje, trenutan predah od igranja društvenih uloga, maski koji stavljamo pred drugima i za druge. Ali dugi periode samoće, koji prerastaju u usamljenost, takođe umeju da budu problem, jer u samoći ponovo formiramo maske, ovaj put okrenute samima sebi, počinjemo da formiramo predstave samih sebe kakve nam, najčešće podsvesno, odgovaraju, i koje se samo učvršćuju time što se ih ne izlažemo proverama, probama, iskušenjima, ogledalima koje nam nude drugi.
Mi smo ipak telesna bića, živimo u svetu među ljudima i to ne možemo da promenimo. Nismo neki eterični entiteti koji bi bili samodovoljni i oslobođeni izazova, od onih koji donose priroda i materija, do onih koji potiču od drugih ljudi.
Naš put se u ovom veku pruža kroz trnje i blato materije, telesnosti, ovakvih ili onakvih ljudskih odnosa, različitih izazova, uloga i odgovornosti koje se neminovno otvaraju pred nama. U tom smislu, odnosi da drugima nas bruse, pomažu nam da se preispitujemo, dovodimo sebe u pitanje, da se ne uzdižemo i me gordimo, i da naučimo da odredimo svoje meru. Da se ne vređamo na svaku sitnicu, da razumevamo druge, da pokušavamo da praktikujemo zajedništvo i smirenost, a ne samo da ga izmaštavamo u svojoj glavi, dok smo daleko od drugih i iskušenja i izazova koje nam donose.
Jer kako možemo da govorimo o smirenosti, uzdržanju, praštanju, ako bežimo od svake situacije u kojoj bi imali razloga nekom da praštamo ili da reagujemo sa trpeljivošću i smirenjem? To ne treba da znači da se iskušenjima treba izlagati, svakako ne da bi na taj način demonstrirali neku svoju vrlinu, ali ako živimo i odnosimo se sa ljudima, iskušenja će svakako biti. Iskušenja ima i kad smo sami, jer tu su naša sećanja, naša prošlost, (po)misli, unutrašnji dijalozi koje vodimo sa onima koji fizički ne stoje pred nama. A to je još veća opasnost, jer pošto ti drugi nisu tu, mi ih pretvaramo u avatare ili marionete svojih želja, dajemo im uloge u svojoj unutrašnjoj drami, a to može da bude jako opasno i da nas nepovratnno odvuče u maglu i ponor iluzija i samoobmana.
A kad su drugi pred nama, uvek se uveramo da oni mogu da budu i ovakvi i onakvi, da niko od njih nije isklesan samo iz jednog komada i da se može svesti na bilo kakvu shemu. Što smo bliži čoveku, on je za nas sve konkretniji, opipljiviji i realniji, samim tim i složeniji. Jer jedno je kad se raspravljamo sa nekim u svojoj glavi, to je zapravo utvara koju smo samo stvorili i kojoj sami pišemo raplike koje izgovara.
Vladimir Kolarić: Tema greha i poroka u najmlađoj srpskoj muzici
A kada imamo posla sa živim čovekom, potpuno je drugačije. On prosto nije lik u našoj priči, već ima svoju, i razumevanje se odigrava na planu ukraštanja naših priča, odjeka i (ne)razumevanja, a koje ima određenu dinamiku i nikada nije jednosmerno. Ako tako gledamo, možda budemo otvoreni za to da naučimo nešto od drugih, da dopustimo da budu svetlost na našem putu, da nam budu uteha i ohrabrenje, da se radujemo kada shvatimo da ima i boljih od nas, a ne samo da im zavidimo ili se zbog toga samokažnjavamo.
Dakle, ako nam je rečeno kako treba da volimo Boga i ljude, i da jedno bez drugog ne može, moramo da shvatimo da je ta ljubav prema ljudima sve samo ne apstrakcija, sentiment, nego podrazumeva trenje, otpor materijala, ovakve ili onakve odnose, koji često nisu ni laki ni ugodni, niti podilaze našim stavovima o samima sebi. Na tak način se zapravo učimo da ni ljubav prema Bogu nije tako jednostavna stvar, jer naš Bog je ličnost, a ne ideja, teorija, apstrakcija, dva-plus-dva-je-četiri i bilo šta slično. To je takođe odnos koji se uvek mora održavati i koji odumire ako se u njemu ne uzrasta, i koji svakako nije jednosmeran. Bog ne reaguje na prekidač naših želja i potreba, kao što ni mi nismo njegove igračke, marionete ili roboti.
Naša sloboda može postojati samo uz prihvatanje da živimo u svetu i među ljudima, kakav god taj svet i ti ljudi da su. Jer i mi smo taj svet i ti ljudi, nismo iznad situacije i nismo niti privilegovani niti lišeni tereta palosti.
Sloboda je znači tu samo ako prihvatimo da živimo u svetu i među ljudima, da živimo u suočavanju sa sopstvenim ograničenjima i ograničenjima drugih. Jer i naš Bog je živeo u tom svetu, u telu i među ljudima i pokazao nam da tako ipak može, a to znači da i mi možemo, makar i najmanjoj meri. Da nismo stvoreni da osuđujemo i odbacujemo stvoreni svet, nego da ga osvetljavamo, preobražavamo, da rastvaramo zaleđeno more u nama i hodimo, zajedno sa drugima i sa celom tvorevinom, ka proleću vaskrsenja.
Zato smo ovde, a ne da bi prigovarali, kukali i očajavali, nego da bi svetleli koliko možemo. A Bog nam je pokazao da ipak možemo, koliko god bledo i nedovoljno. Jer što bi inače uopšte silazio na zemlju i ostavljao nam posle sebe Utešitelja da nam uliva stalno novi i novi život, da ne klonemo, dok je sveta? Zašto bi se inače bavio nama, zašto bi nas u kraknjoj liniji i stvarao, jer na to svakako nije bio primoran bilo kakvom vrstom naloga i nužnosti? Na Božiju slobodu, zato, treba odgovoriti sopstvenom, a kad već naš Bog pored sve svoje sile i moći nije želeo da bude samodovoljni usamljenik, iako je to itekako mogao, zašto bismo to bili mi?
