Nakon biblijskog Potopa Bog je razapeo na nebo prvu dugu – kao znak saveza s Nojem i njegovim potomstvom, uz obećanje da ljudski rod, i sva bića, više nikad neće biti uništeni vodom. Svaka duga koja se od tog zavjetnog trenutka pojavila do danas znak je rečenog saveza, premda cinici spočitavaju Tvorcu to što mu je uopšte potreban podsjetnik, te da ništa nije kazao o eventualnom satiranju tvorevine drugim sredstvima, daždom od sumpora i ognja recimo, ukoliko se tvorevina, kao ovo mi danas, odmetne, te zbog grehova i opačina počne da zaudara do neba.
Primitivno je bilo tumačiti pojavu oblaka i kiše i grmljavine strašne Božjim gnijevom, jer je nauka dokazala kako nastaju i oblaci i kiša i munje, ali su pronicljivi duhovi, dakako oni vjerujući, uočili da ipak postoji uzročno-posljedična veza između onoga koji sgrada s načinom kako sgrada.
Da li su Srbi zaslužili junski potop i vanredno stanje u preko 40 opština? Jesu, po stotinu puta. Toliko smo grešni, u milionima smo glasova izdali vjeru za večeru, prevazišli smo ustaše sa sve Jasenovcem po broju djece koju smo abortirali, pagani smo više nego pravoslavni, ogovaramo, lažemo, krademo, gledamo i slušamo đubre, čitamo đubre, lajemo a mislimo da pričamo, korumpiramo, skloni smo korupciji (u jatima poletima na 20 evra što ih dijeli vlast, na piletinu iz Lidla i na jeftine ćevape), kao da kolektivno ne pamtimo zlatno doba srednjeg vijeka, kao da nismo imali dva cara, kao da nismo imali kraljeve, kao da nismo u novom vijeku ujedinili sve narode oko sebe, kao da nismo preživjeli serijal genocida, kao da nam je đavo popio pamet pa smo pristali na izdaju Kosova, dočekali crnogorski nož u leđa, izdaju naše crkve u Makedoniji, kao da mi nismo mi, kao da neko nevidljivom rukom obrće srpski mozak u pravcu medija s duginim bojama, te kazuje, ovim putem idi u sigurnu propast, Srbine. Bog se dragi na Srbe razljuti, za njihova smrtna sagrešenja – kaže besmrtni Njegoš u Gorskom vijencu.
Budući Primorac, nemam strah od poplave koliko od zemljotresa, a kao čovjek koji je kao dječak zapamtio 15. april 1979, znam da mnogima more može da dođe u kuću i kroz prozor kad i preko krova, samo ako je metafizička kap prelila istu takvu čašu. Opačine koje se svakog ljeta čine na Primorju kao da prizivaju novu veliku trešnju, jer količina izdajstava i veleizdajstava na državnom nivou ne mogu da na nebeskoj vagi prođu nekažnjeno. U vremenu u kome je nastajao ovaj tekst, u gluvo doba noći, u 1, u 2, u 3, slušao sam raspomamljeno graktanje hercegnovskih galebova: nemaju više gdje da se gnijezde, svuda su po Zalivu zgrade, svuda su kompleksi, svuda su rizorti… Od ostrva Mamula, prirodnog „nosača galebova“ na ulazu u Zaliv, strani je (?) investitor na mjestu nekadašnjeg koncentracionog kampa napravio luksuzan hotel.
Pa, je l‘ ide to? Pravi li se od Aušvica poligon za bahanalije bogatih turista? Može li Srbin ili gost da mirno spava u Herceg Novom ako zna za nepočinstva državne i lokalne vlasti? Može li onih nekoliko monaha iz manastira Savina da molitveno obdržavaju grad nastao 1382. zbog trgovine solju da zbog bahaćenja ne propadne u more, kao ono što je 1667. u potresu u more propalo jevrejsko groblje? Cinici iz trećeg pasusa mogli bi da kažu kako nema metafizike jer se na vremenske prilike može uticati vještački. Dakako, može, nauka je više napredovala u pravcu uništenja negoli u pravcu opstanka i napretka vrste, pa neposlušne entitete s ucijenjenim državnicima, naseljene rođenima za odstrel, može da kara kad stigne. Možda su poplave uvijek prirodne, a možda su i generisane. Naše je nebo puno hemijskih tragova, naše Republike nemaju, kanda, moći da se suprotstave zaprašivanju. Naše su nas Republike zatvarale, ne zaboravimo, 2020. godine, i u vlasti čovjek nekodiran novom realnošću ne smije da ima povjerenja. Kad vidi dugu – da sa svojim djetetom učini savez: Sine, ljudi na vlasti će ti do konca raditi o glavi, čuvaj ih se.
Na poziv Ruskinje, mati Georgije, igumanije manastira Bunovići, koji se nalazi u zaleđu Boke, zaputio sam se na put dug, da bih sa suprugom, s kojom sam prije više od kvarat vijeka tokom dva i po sata od obale do Crkve Sv. Petke dohodočastio pješice, ovoga puta stigao putem toliko lošim da sam umalo polomio kola. Ispred nas išao je moj prijatelj Ilija, Rus, jer on sa oboljelim sinom hodi u ovu planinsku manastirsku pustinju često. Manastir je oko crkve u napuštenom selu nastao prije deset godina, kada je mitropolit Amfilohije od obale došao pješke na hramovsku slavu 8. avgusta i rekao: Ovo je dobro mjesto za manastir.
Tu sada, na svega tri i po kilometra od okultnog centra Stoun bridž u Gornjem Morinju, gdje se sastaju Drugorusi, Ukrajinci i Montenegrini, članovi grupe „Exsodus Social Club“, ne bez bojazni po život, postoje Ruskinje, mati Georgija i sestra Nektarija, udubljene u danonoćne molitve koje možda Boku čuvaju od zemljotresa. Zapričani s mati Georgijom do kasno, o vremenima u koja smo uronjeni, kad i o neposrednoj opasnosti po kojoj bogati Drugorusi i Ukrajinci ne samo Srbe u Crnoj Gori i Boki nego i sve Crnogorce vide zapravo kao Indijance, kao ljude koje je lako prevariti ogledalcima i perlama, shvatili smo da se u Crnoj Gori dešava socijalni eksperiment. Drukčije se ne mogu objasniti šizofreni rezultati najnovijeg istraživanja pouzdanog portala NSPM, a po kojima većina stanovnika u Crnoj Gori podržava ulazak u EU, ali se protivi NATO-u, sankcijama Rusiji itd. Osjetno jak, drugoruski i ukrajinski se na montenegrinski nakalemio pelcer i radi. Protiv srpske Crne Gore, time i protiv Rusije. Nakon biblijskog Potopa Bog je razapeo na nebo prvu dugu – kao znak saveza s Nojem i njegovim potomstvom, uz obećanje da ljudski rod, i sva bića, više nikad neće biti uništena vodom. Profesor Terzin ima seriju predavanja na koje sve načine Zemlja može da bude uništena, od prirodnih do vještačkih, pri čemu je od Boga otpadnički način života okidač za bilo koji od načina na koji Zemlja može da bude uništena. Koja je to ideologija, blago nama, uzela znak saveza u svoje ruke i od toga znaka napravila zastavu? LGBTitd. ideologija, budućnosti puna koliko i GMO lubenice uzgojene bez sjemenki.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
