Napokon su završeni pregovori i postignut dogovor Vlade i „Sindikata prosvjete“ oko plata prosvjetnih radnika
Radomir Božović, predstavnik „Sindikata prosvjete“, je poslije svega izjavio sljedeće: „Manjina direktora se brutalno okomila na nas. Prvi će oni stati u red da prime obećanje.
Bilo je štrajkbrejkera među nama koliko hoćete. Kad smo rizikovali da ostanemo bez posla, oni su fino sjedjeli i ćaskali uz kaficu.
Nažalost, moramo da idemo dalje. Nismo izašli kao pobjednici, a ni kao gubitnici. Pokazali smo da za ovu branšu predstoji svijetla budućnost“, usput dodajući da je „misija Sindikata prosvjete da obrazovni sistem bude bolji“.
Izjava: „misija Sindikata prosvjete je da obrazovni sistem bude bolji“, je očiti „lapsus“ Božovića jer u njihovim zahtijevima toga nije bilo
Da je bilo, javnost bi to pozdravila. Ali, nije! Riječ je bila samo o platama a ne i o poboljšanju rezultata rada prosvjetnog sistema i njegovoj reformi.
Da je tema bila proširena u tom smislu, povećanje plata stavljeno u taj kontekst i bilo razumijevanje da je Vlada tek startovala s radom: sve bi bilo drugačije.
Govoriti negativno o direktorima škola koji su bili protiv štrajka, nazivati prosvjetne radnike koji nisu učestvovali u toj farsi „štrajbrekerima“, je dio izjave Božovića koji je bio ispod svakog civilizacijskog nivoa.
Božović je očito umislio da je „gospod Bog“, te da suprotno mišljenje i pravo na suprotan stav od njegovog nema pravo na postojanje.
Dakle, radi se o očitoj isključivosti!
I odmah da intervenišemo, Božović je svojim fanatizmom, jednostranošću i ultimatumima: okrenuo 90 odsto javnosti Crne Gore protiv Sindikata prosvete.
Samim tim, ogromni dio građana je bio na strani direktora škola i profesora koji su odbili štrajk.
Opet, stav Božovića: „Bilo je štrajkbrejkera među nama koliko hoćete. Kad smo rizikovali da ostanemo bez posla, oni su fino sjedjeli i ćaskali uz kaficu“, predstavlja doprinos toj iluziji veličine koju ima, ali i sugube zaboravnosti.
Naime, 2006. godine, 27 profesora koji su stali u odbranu srpskog jezika je dobilo otkaze a da Sindikat prosvjete uopšte nije reagovao već su negdje, izgleda: „fino sjedjeli uz kaficu i ćaskali“. Ili nisu?
Uostalom, za svo vrijeme vladavine Đukanovića rukovodioci Sindikata prosvjete se „živi nisu čuli“, niti im je padalo na pamet da postavljaju bilo kakve, a ne neke „oštre zahtijeve“ oko povećanja plata prosvjetarima.
Upravo zato su građani burno reagovali na osionost Radomira Božovića i oštro kritikovali Sindikat prosvjete na socijalnim mrežama.
Većina građana je ocijenila da je ustanak Sindikata prosvjete bio politička akcija DPS-a i GP URA, u kojoj je Božović bio njihov pion.
Vlada je u skladu sa trenutnim mogućnostima dala prosvjetnim radnicima više nego što je politizirana Božovićeva grupa tražila u vrlo nepovoljnom ekonomskom, ali i političkom momentu države: kada je Vlada bila tek formirana.
Vlada nije imala mirnih stotinu dana za konsolidaciju, što je pravilo pristojnog političkog ponašanja, već je prvi udar imala u vezi Popisa stanovništva, a potom je dobila režiranu pobunu sindikata kojoj je udarna pesnica bio Sindikat prosvjete.
U konačnici, svi prosvjetni radnici su dobili povećanje plata što je dobro, jer je u skladu s planiranim, perspektivnim ekonomskom očekivanjima to moguće.
Ko je poražen u ovom slučaju?
To je DPS koji je dao podršku Sindikatu prosvjete, što je apsurd jer znamo da režim Đukanovića nije dozvolio da taj sindikat u toku dvije decenije uopšte postoji.
Poraženim se može osijećati i GP URA, jer je skupa s prokaženim DPS-om režirala ovu nespretnu predstavu koja se elegantno, bez nekih većih potresa i štete po društvo ipak uspješno završila.
Vojin Grubač
