Pišem Vam ovo pismo kao javno, ne da bih Vas za bilo šta optuživao nego samo da bih Vam, prvo kao kolegi po struci, a zatim ka ministru prosvjete, postavio gornje pitanje, vjerujući da ga i Vi često sami sebi postavljate, ali isto tako da odgovora ne nalazite, niti ga možete naći, bez obzira na funkciju koju trenutno obavljate.
Pismo profesora Veselina Matovića upućeno ministru prosvjete Miomiru Vojinoviću prenosimo u cjelosti:
Poštovani g. Ministre,
Pišem Vam ovo pismo kao javno, ne da bih Vas za bilo šta optuživao nego samo da bih Vam, prvo kao kolegi po struci, a zatim ka ministru prosvjete, postavio gornje pitanje, vjerujući da ga i Vi često sami sebi postavljate, ali isto tako da odgovora ne nalazite, niti ga možete naći, bez obzira na funkciju koju trenutno obavljate.
(Ne radi se samo o retoričkom pitanju, mada, dobrim dijelom ono to i jeste. Nažalost, više je aporija.)
Naime, u Sporazumu (novouspostavljene parlamentarne većine u Skupštini Crne Gore) o formiranju i Prioritetima 43. Vlade Crne Gore, u poglavlju Normativni prioriteti za ispunjavanje obaveza za članstvo u EU, tačka 8, ističe se, kao jedan od njenih prioriteta: „Revizija zatečenog stanja u oblasti prosvjete i kulture uz izmjene i dopune Zakona o kulturi i opšteg Zakona o obrazovanju i vaspitanju”, a polazeći – kako se tamo kažete – od potrebe da se u Crnoj Gori riješi duboka politička i institucionalna kriza (…), i prevaziđu izražene nacionalne, etničke, vjerske, političke i socijalne podjele” i, konačno, – „uspostavi socijalna kohezija”.
Upravo ovo me je, uvaženi ministre, postaklo da Vam se obratim, pitajući se: može li ovo biti signal da negdje, u nekim političkim vrhovima, sazrijeva svijest da se bez temeljne reforme i političko-ideološke emancipacije obrazovnog sistema, Crna Gora ne može izbaviti iz anakondinog zagrljaja novocrnogorske etnonacionalne koncepcije, oličene, prije svega, – u nasilju nad imenom srpskog jezika, kulturno-istorijskim i duhovnim nasljeđem i nad ćirilicom?
Okvirna naznaka da bi izmjene navedenih zakona trebalo da doprinesu „rješavanju duboke političke krize”, odnosno „prevazilaženju nacionalne, etničke” i drugih podjela u Crnoj Gori, upućuje na zaključak da bi to mogle biti upravo odredbe vezane za tzv. identitetska pitanja, konkretno – pitanje imena nastavnog jezika u našim školama.
Naprosto, teško je naći bilo šta drugo u tim zakonima, što bi moglo imati veći značaj za „uspostavljanje socijalne kohezije” u državi, osim odredaba koje se odnose na ime jezika.
Međutim, neophodan uslov za nagoviještene izmjene pomenutih zakona bio bi donošenje Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma, kojim bi se konačno regulisao status imena srpskog jezika i ćirilice u javnoj komunikaciji i školskom zakonodavstvu, i koliko-toliko razbistrila konfuzija stvorena ustavnom odredbom o službenom jeziku i jezicima u službenoj upotrebi.
Ti međusobno usaglašeni zakoni, koji bi, istina je, više nego bilo šta drugo doprinijeli uspostavljanju „socijalne kohezije“, ne mogu se donijeti preko noći ni „preko koljena“. Kao akta od posebnog značaja za izbavljenje Crne Gore iz njene etnonaciomanske nevidjelice, oni bi morali biti rezultat temeljne, razložne i argumentovane rasprave, u koju bi bile uključene vodeće naučne, obrazovne i kulturne institucije, kao i najpozvaniji stručnjaci i autoriteti iz tih oblasti. Samo tako bi se došlo do formule za rešenje jezičkog spora kao ishodišne tačke svih naših ovovremenih omraza i raskola. Ta formula ne može proizaći iz stranačkih raspri niti jednokratnih nagodbi koje važe, što bi se reklo – samo do prve raskrsnice.
Jedno je sigurno: „nacionalne podjele“ ne mogu se „prevazići”, niti „uspostaviti socijalna kohezija” u ovoj državi, sve dok se imenu srpskog jezika i ćirilici ne vrati instituconalno dostojanstvo kakvo zaslužuju po osnovu konstitutivne uloge u nastanku i opstanku istorijske Crne Gore. Sve do tada preko 43 procenta njenih građana smatraće se diskriminisanim i poniženim u svojoj državi. Takođe, bez izmjene odredaba o imenu nastavnog jezika, kao i imena nastavnog predmeta za jezik i književnost u našem školskom zakonodavstvu, ne mogu se izraditi valjani nastavni programi i udžbenici, oslobođeni od političko-ideoloških i diskriminatorskih sadržaja i tendencija graditelja tzv. novocrnogorskog jezičkog identiteta.
Ako li toga ne bude, o kakvim se važnim izmjenama Zakona o kulturi i Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju može govoriti?
Zapravo, bez izmjene člana 11 Opšteg zakona o obrazovanju (kojim je tzv. crnogorski ustanovljen kao nastavni jezik u ovdašnjem školstvu, a srpski degradiran na nivo njegovog dodatnog, neformalnog, i funkcionalno nedefinisanog imena), bespredmetna je svaka priča o reformi školskog zakonodavstva, u navedenom kontekstu,.
U pitanju je odredba (izrazit primjeru tzv. nevoljne segregacije) kojom se, već više od decenije, direktno ugrožavaju osnovna prava preko 43% školske populacije u Crnoj Gori, i ta populacija izlaže sistematskom gušenju njene jezičke, kulturne i nacionalne samosvijesti, a sve to nasuprot odredbama čl. 6 i člana 8 Ustava Crne Gore, kojima se jemči „nepovredivost prava i slobode“, i zabranjuje „svaka neposredna ili posredna diskriminacija“,
I još nešto.
Premda su se njegovi obretnici pozivali na tzv. jekavsko jotovanje, kao njegovu specifičnost i dokaz njegove autohtonosti i različitosti od srpskog, tzv. crnogorski jezik stupio je na dužnost službenog jezika u Crnoj Gori u dva lika: jotovanom (ili jotiranom, kako kažu njegovi standardolozi), sa dvije nove grafeme ṥ i ź, i nejotiranom, s tim što je „jotirani“ „obavezujući“, kako se kaže u Predgovoru Pravopisa crnogorskog jezika: „Svi preživjeli oblici, kao što su recimo produkti tzv. jekavskog jotovanja novom crnogorskom normom kodifikovani su kao obavezni“, a njihovi nejotirani, alternativni, i„neobavezujući“ parnjaci, u Pravopisnom rječnika stavljeni su u zagrade. Oni, kao drugorazredni, čine, kako kažu autori Pravopisa, „prvi sloj crnogorskog jezika“, odnosno – oni su „opšta štokavska norma, zajednička bosanskome, crnogorskom, hrvatskome i srpskom jeziku“! Drugi je „opštecrnogorski (koine), zajednički svim crnogorskim govornim predstavnicima“. To su „jotirani“ oblici, ili „naše prepoznatljivo jezičko obilježje“, kojima „treba davati primat ne bi li se kao takvi zadržali“.
Ta dva neravnopravna sloja čine „kodifikovani crnogorski jezik“!
Sad je pitanje, prvo:
O kakvim se tu slojevima radi, i kako može biti da su nejotovani oblici djevojka, sjedi, tjerati, itd, kao norma srpskog književnog jezika, prvi sloj crnogorskog jezika? Još je čudnije, ako su oni prvi sloj toga jezika, zašto su neobavezni i sekundarni, a oni iz drgog – primarni i obavezujući? Valjda je primarno ono što je prvo, drugo ne može biti ispred prvog, a posebno to ne može biti u Crnoj Gori, u kojoj niko nije drugi. Može se biti samo prvi, ili – Ja do njega.
Takođe, na koga se odnosi ta obaveznost, da li i na zastupnike imena srpskoj jezika (kojih je, uzgred, daleko više nego onih koji zastupaju ime crnogorskog jezika) i kako se ona ostvaruje u praksi, odnosno – kako će se sankcionisati njeno nepoštovanje? Hoće li, recimo, učenik, zastupnik imena srpskog jezika, dobiti slabu ocjenu na pismenom zadatku, ako se te direktive ne bude pridržavao? Šta bismo u tom slučaju sa profesorima i studentima Studijskog programa za crnogorski jezik na Filološkom fakultetu u Nikšiću, koji zvanično ne prihvataju jekavsko jotovanje kao obavezujuću normu crnogorskog jezika? Oni ostaju pri srpskom, vukovskom jezičkom standardu, samo što su mu ime promijenili. Da li je to kršenje Opšteg zakona o obrazovanju, i njegove odredbe o crnogorskom kao nastavnom jeziku u svim našim školskim ustanovama, ili nije? Pravopis službenog jezika, prihvaćen i ozvaničen od strane nadležne državne institucije, u ovom slučaju to je Ministarstvo prosvjete i kulture, ono je njegov izdavač (2009), svojevrstan je zakon, koga su se u javnom komuniciranju dužni pridržavati svi građani i sve državne institucije. Ovoga se, kao što vidimo, ne pridržava niko, čak ni najviši državni zvaničnici, iako je prošlo trinaest godina od njegove pojave.
I drugo (ali je i prvo):
Kako tih nekoliko slučajeva tzv, jekavskog jotovanja može biti poseban jezički sloj crnogorskog jezika, odnosno autohtona pojava u Crnoj Gori i njeno „prepoznatljivo jezičko obilježje“ kada je to dijalekatska crta istočnohercegovačkog dijalekta srpskog jezika, južnog narječja, kako ga je zvao Vuk Karadžić, i prisutna je na cijelom njegovom prostoru: i u Hercegovini, i u Bosni, i u Srbiji, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori? Prema tome, ako su oblici iz prvog sloja „opšta štokavska norma“, onda su i ovi iz drugog – opšta štokavska dijalekatska pojava! Vuk ih je zaobišao, držeći se svog standardološkog načela „općene pravilnosti“ – dakle, da bi izbjegao anarhiju u pravopisu, u sistemu, a ne što je smatrao da su tih nekoliko marginalija autohtone osobine „crnogorskog jezika“. Jezik je sistem, a ne „slaganje varke na varku“! Vuk je to znao i prije Sosira, zato i nije zapao u konfuziju u kakvu su zapali novocrnogorski pravopisci (domaći i strani), koji bi od jezičke šljake da prave novi književni jezik. I da razvale sto i sedamdeset godina izgrađivanu i odavno učvršćenu u Crnoj Gori ortoepsku i ortografsku normu srpskog jezika. (Doduše, Vuk nije znao za crnogorski jezik. Nije se s njim sretao ni na Cetinju, ni u Kotoru ni u Stanjevićima, a gde da ga nađe – nijesu znali da mu kažu ni Njegoš, ni knjaz Danilo ni knjaz Nikola.)
Nije Vuk znao ni da će se na tom „jeziku“, kodifikovanom od treština iz njegove radionice, dvoslojnom, ili dvoličnom (takav se pojavio iz standardološke modelarnice Matice crnogorske i Dukljanske akademije nauka), izvoditi nastava u crnogorskim školama, kao ni da će ga crnogorski Parlament jednog dana, većinom glasova, izabrati da bude službeni jezik u Crnoj Gori. I da će se njime pisati i štampati svi udžbenici za jezik i književnost (a i drugi), namijenjeni osnovcima i srednjoškolcima, jednako djeci zastupnika imena crnogorskog kao i onoj zastupnika imena srpskog jezika.
Međutim, ono u šta su se crnogorski standardolozi najviše uzdali, pokazalo se najmanje sigurnim. Upravo taj njihov drugi, „obavezujući“ i privilegovani sloj, ili lik crnogorskog jezika, iako je od njegove uknjižbe proteklo više od decenije, nije se slijepio sa prvim, „opštom štokavskom normom“ kao svojom podlogom, pa nije ni zaživio – ni u govornoj ni u pisanoj praksi, niti je izašao iz svog dijalekatskog opsega, niti će ikada izaći. Ali je u ovdašnjem obrazovnom sistemu proizveo jezičku anarhiju kakvu može da izazove samo vještački stvoren virus u živom organizmu.
To se posebno ispoljilo u udžbenicima za jezik i književnost, u kojima se zgusnula pravopisna tmuša dubleta i alternativa, kao šuma „Striborova“, iz koje ni djeca ni nastavnici njihovi ne znaju na koju će stranu – jotovanu ili nejotovanu, za „obavezujućim“, „autentično crnogorskim“ śedi, ili za „alternativnim“, „ni Davidovim , ni carskim, ni spahijskim“ (sjedi)? Iz te nevidjelice, svaki put je pogrešan i svaki putokaz je pod lažnim imenom.
Dakle, iako u svim sferama društvenog života, neprihvaćen i faktički mrtav, ovaj providni simulakrum pokazao se kao skoro savršen mehanizam, ne samo za gašenje imena srpskog jezika u našim školama, nego, kao što vidimo, i za razvaljivanje njegove ortoepske i ortografske norme, i to tamo gdje bi trebalo da se ona uči i najdosljednije poštuje. Ali, izgleda, to i jeste njegov krajnji cilj i smisao – da likvidira Prvo. Da sve izgubi smisao.
Nekada je poznavanje i poštovanje književnojezičke norme bio znak kulturnog odgoja i statusa, čime su se ljudi legitimisali pri prvom susretu, na ulici, u kafani, u školskim zbornicama. Za to je bila, po prirodi stvari, zadužena škola, i ona je decenijama taj posao uspješno izvršavala. No, o tome su se brinuli ne samo profesori jezika nego i svi drugi, i ljekari, inženjeri, pravnici, pa i konobari u boljim kafanama. Ne kaže se slučajno da je književni (standardni) jezik, jezik kulture.
Ali, šta to bijaše kultura?
Poštovani ministre,
mogu li udžbenici napisani crnogorskim jezikom (kako stoji u kataloškoj napomeni Zavoda za izdavanje udžbenika), i njegovom pravopisnom normom, kojom se u značajnoj mjeri narušava norma srpskog jezika, biti udžbenici za srpski jezik, odnosno – do kada će se srpski jezik učiti iz udžbenika za crnogorski i na crnogorskom jeziku? Uči li se engleski iz udžbenika za srpski jezik i obratno?
Na kraju, ne uskraćuje li se time pravo skoro polovini školske populacije (konkretno: djeci zastupnika imena srpskog jezika) da u svojim školama i u svojoj državi, izgrađuje svoju jezičku kulturu, u skladu sa književnom normom svog maternjeg (srpskog) jezika, što je i jedan od glavnih ciljeva vaspitno-obrazovnog procesa?
S poštovanjem, i sa, ipak, razumnom nadom da će te za vrijeme svog mandata nešto u ovom prostoru promijeniti,
Veselin Matović, profesor
Izvor: Etos
