Piše: Elis Bektaš
Degenerativni procesi jezika u javnom, a prevashodno u političkom prostoru, vrtoglavo se ubrzavaju. To je razumljivo, jer se raspadaju i odumiru do sada važeći obrasci i koncepti političkog djelovanja, kao što odumire i ideologija, uslijed čega se političke strukture transformišu u usko profilisane ekonomske interesne zajednice koje samim tim imaju i potpuno drugačiju potrebu za jezikom kao komunikacijskim alatom.
Politički jezik, između ostalog, uvijek služi i obmani. Na taj način politika sebi obezbjeđuje širi manevarski prostor i sprečava preuranjeno otkrivanje svojih ciljeva. Ali ta funkcija obmane ne mora nužno biti u koliziji sa razumom. Vješt politički jezik radije će zaobići neko pitanje ili će pomjeriti rakurs, nego što će se pred tim pitanjem razgolititi i pokazati vlastitu nemoć.
Ideologija, koja uvijek počiva na ideji javnog dobra, čak i kada je ta ideja shvaćena na granici travestije ili iza nje, pomaže političkom jeziku da ispuni svoju funkciju obmane a da i dalje ostane sredstvo komunikacije, odnosno da upućuje značenja i ka istomišljenicima i ka protivnicima.
U postjugoslovenskim posttranzicijskim društvima ideologija je atrofirala, a neće biti pogrešno ako se kaže i da je umrla. Premda se govori o ideji javnog dobra, ona ne postoji kao stvarni ideal i kao djelatni koncept, već je odmijenjena neposrednim, najčešće materijalnim interesom vladajuće kaste i tom interesu podređena je sveukupna društvena i politička stvarnost.
Vladajuća kasta, ali i oni koji imaju ambiciju da je odmijene, služe se nekrotičnim ostacima ideološkog narativa, birajući među tim ostacima one koji slušaoca ne potiču na mišljenje već na emociju. Žrtva, ugroženost, jedinstvo, neprijatelj, pravda kao transcendentni ideal, sloboda kolektiva umjesto slobode pojedinca… sve se te floskule vijore u današnjem političkom jeziku kao žalobne krpice nečega što je nekad bila zastava.
A ispod njih ukazuje se novi politički jezik u svoj svojoj razgolićenoj surovosti i ropskoj potčinjenosti neposrednom interesu grupe. Takav jezik možda i može očuvati konzistenciju pri upotrebi u zatvorenom prostoru, odnosno unutar interesne grupe, ali čim izađe u javnost, on nužno dolazi u sukob sa smislom, jer javnost, čak i kada je otupljena i desubjektivizirana, instinktivno očekuje postojanje ideje javnog interesa i javnog dobra.
Umjesto takvih ideja, javnost dobija ustaljene parole i floskule, koje se isporučuju kao imperativi i kao zavjeti, e da bi bili zaštićeni od preispitivanja. A iza njih stoji samo neposredni interes vladajuće grupe.
Kao primjer takvog sukoba političkog jezika sa smislom poslužiće najava Luke Petrovića, direktora Elektroprivrede RS i generalnog sekretara SNSD, da će zahtijevati poskupljenje električne energije od 50%. Na njegovu izjavu reagovao je predsjednik SNSD Milorad Dodik, tvrdnjom da neće biti poskupljenja. Tu nije riječ o poskupljenju od nekoliko procenata, već o dramatičnom skoku cijene struje.
Dakle, jedan visokopozicionirani partijski zvaničnik smatra da je nužno podići cijenu struje za čitavih 50 posto, a drugi smatra da za tim nema potrebe. I ta se njihova razmjena stavova odvija pred očima javnosti, u vidu kratkih, kategoričkih izjava, bez ijednog dokaza da su stavovi i jednog i drugog plod racionalne procjene.
U međuvremenu, TE Ugljevik prestala je s radom pa je dodatno povećano opterećenje na TE Gacko koja se već godinama suočava sa problemima i sa internim kriminalom i koja povremeno mora da prima struju od drugih proizvođača kako ne bi došlo do raspada elektroenergetskog sistema. Tri loše hidrološke godine u nizu ozbiljno ugrožavaju proizvodne kapacitete hidroelektrana, a partijsko-rođačko zapošljavanje u elektroenergetskom sektoru dramatično utiče na rentabilnost poslovanja, kao i na organizaciju rada jer je takvo zapošljavanje u izravnoj koliziji sa stručnošću.
I tako, dok je elektroenergetski sistem Republike Srpske pred raspadom, dotle dvojica partijskih čelnika javnosti nude oprečne izjave oko poskupljenja struje. To je već godinama ustaljeni obrazac, da se prvo najavi veliko poskupljenje, potom da se ta ideja odbaci pod egidom brige za potrošače, a potom da struja poskupi, pa će tako biti i ovaj put.
Ali ranije je ta predstavica, barem na jezičkom planu, odigravana sa malo više vještine i perverznog šarma. Ovaj put je upotreba jezika razgolitila sav jad i svu bijedu onih koji se predstavljaju kao zaštitnici narodnih i društvenih interesa. A borba za materijalni interes preselila se unutar partijske strukture i trenutno se odvija između Dodikovog i Petrovićevog klana.
Koji god klan da odnese pobjedu, njeni plodovi neće značiti apsolutno ništa za društvo. Rješenje nakupljenih problema u svim aspektima društvenog, ekonomskog i političkog života i zaustavljanje ili barem usporavanje entropije, ne samo u Srpskoj već i u čitavoj BiH, ne leži u postojećim okvirima i strukturama, koje su stigle u fazu u kojoj više nisu sposobne ni da se smisleno služe jezikom.
A nove političke paradigme i strukture koje bi ih mogle sprovesti u djelo još uvijek se ne naziru na horizontu. To je razumljivo, jer decenije sluđivanja društva i degeneracije jezika moraju ostaviti razorne posljedice i društvo učiniti impotentnim u pogledu borbe za ideju javnog dobra i za društvene interese.
