Kada je Varlam Šalamov preživio sve užase robijanja u konc-logoru, kao i godine surove književne i političke borbe; kada je, najzad, njegov život i u biolškom smislu bio skoro potrošen – u razgovoru s jednom novinarkom na njeno pitanje šta može nakon svega da kaže o svom životu, Šalamov je odgovorio: „Bio sam mnogo naivan“.
Smisao njegovog odgovora tek će razumjeti oni što su pročitali makar „Priče sa Kolime“.
Prošli vijek, a pogotovo ovaj što je čitavu planetu pretvorio u svojevrsni logor, potvrđuje da je prometejstvo postalo nemoguća institucija. O novoj civilizacijskoj tamnici pisao je i Borislav Pekić, kao još jedan pisac, politički robijaš, svjedok i hroničar ideoloških tamnica.
Mi smo zarobljenici u svetu (kao u jajetu). Mi smo u svetu zatvoreni, zatim je ključ bačen i zaboravljen. Sami svet ne možemo otvoriti. Iz njega ne možemo izići bez nečije pomoći. (…) Taj ključ nije van nas, taj ključ kojim smo zabravljeni u nama je. Mi to ili ne vidimo iz lenjosti duha, iz straha da nas takvo saznanje ne primora i ne obaveže na traganja koja nam se čine i opasnim i teškim, ili zbog toga što nas privid naše situacije nagoni da ključ smatramo izgubljenim van nas, jer sama logika zatvara govori nam da smo zatvoreni u nečemu i da to nešto mora spolja biti zatvoreno. Ključ, u stvari, ključ istine, ključ saznanja, ključ našeg bića, ključ sveta, nalazi se duboko u nama – piše Pekić u knjizi Marginalije i moralije (Rađanje Atlantide).
Ali šta raditi s tim unutarnjim ključevima kada se pomoću njih više ne mogu otključavati vrata izvan čovjeka, kada je već pobuna protiv nakaradnosti poretka postala hibris koji se plaća ili nagrađuje poniženjem.
U drevnim vremenima drznika je još mogla sačekati, ipak, dostojanstvena smrtna kazna, dok je vrli novi svijet ukinuo čak i to pravo, smišljajući novu strategiju obračunavanja s neposlušnim kadrovima: poniziti drznika toliko da se nakon njega više niko ne usudi ići putem raspeća. Sama egzekucija mogla bi da nastavi lanac pobune protiv gospodara ovog svijeta. Recimo, kao u jednoj pjesmi Miodraga Pavlovića:
Traže moju glavu
A nisu ni čuli moju reč.
Kao guja bez otrova u glavi
Po gudurama ležim
Nemoćan da svoju kožu promenim.
O kneževi pijani
Što me sa bedema vrebate
Zar mislite: neće moj govor
Dalje od lokve moje krvi?
Zemlji sam bliazk,
Ona bolje pamti reči no krv;
U nedra ću joj kazati, zagrljen sa zovama,
Sve što o ljubavi znam.
Mali je vaš mač
Da čitavoj zemlji glavu poseče.
Pjesma ostavlja jasnu nadu, koja nalikuje, opet, jednom nadanju Varlama Šalamova: „Postoje tri vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost. Ali moje vrijeme je četvrto, a to je umjetnost“.
Eto, dakle, naivnosti da se paskalovski kladimo na vječnost.
Do tada se možda još poneko učlani u biblioteku, prije nego se opredijeli za članstvo u partiju.
Milorad Durutović
