Piše: Tihomir Burzanović
U vremenu pojačanih političkih i medijskih pritisaka, odgovor Mitropolije crnogorsko-primorske nije poziv na sukob, već na istinu, zakonitost, bratsku slogu i očuvanje crkvenog jedinstva.
U trenutku kada se o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj ponovo govori više kroz političke interpretacije nego kroz njenu stvarnu misiju, poslednje saopštenje Mitropolije ima značaj koji prevazilazi dnevnopolitički kontekst.
Ono nije samo odgovor na niz optužbi o navodnoj netransparentnosti, separatizmu ili političkom djelovanju pojedinih sveštenika. Ono je, prije svega, pokušaj da se javni razgovor vrati na teren činjenica, zakona, crkvenog poretka i istorijskog pamćenja.
I upravo tu leži njegova najvažnija poruka: Mitropolija ne traži poseban status izvan zakona, ali isto tako ne prihvata da bude predstavljena kao institucija koja radi protiv države u kojoj vijekovima živi i djeluje.
Mitropolija nije politička stranka
Jedan od ključnih problema javnog prostora u Crnoj Gori jeste tendencija da se svaka javna aktivnost Crkve tumači političkim jezikom.Mitropolija, međutim, nije politička stranka, niti je njena misija osvajanje vlasti.Njena osnovna misija, kako i sama naglašava, jeste „jevanđelsko prosvećenje naroda i obnavljanje bratske sloge“.
To je važno podsjećati upravo onda kada se od Crkve traži da se izjašnjava u kategorijama političkih blokova, nacionalnih projekata i partijskih interesa.
Mitropolija može da ima stav o društvenim pitanjima. Sveštenstvo može da govori o nepravdi, diskriminaciji, moralu, slobodi vjeroispovijesti javnom dobru. Vjernici, kao građani, imaju puno pravo da politički misle i glasaju. Ali to nije isto što i tvrdnja da Crkva upravlja državom.
Upravo je zato važno što Mitropolija u svom odgovoru naglašava da je nova Vlada nakon izbora 2020. godine izabrana odlukom Skupštine i u skladu sa ustavnom procedurom.To je činjenica koja zaslužuje da bude poštovana bez obzira na političke simpatije.
Zakonitost ne treba da bude sporna tačka
Posebno je značajan dio saopštenja koji se odnosi na finansijsko poslovanje. U demokratskom društvu svaka institucija koja djeluje u javnom prostoru mora biti spremna da poštuje zakonske standarde. To važi za državne organe, političke partije, nevladine organizacije, vjerske zajednice i sve druge subjekte.
Mitropolija upravo to i poručuje: poštuje uspostavljeni pravni poredak i učestvuje u raspravi o tome kako zakonodavstvo može biti bolje i usklađenije sa dobrim praksama demokratskih država. To je daleko ozbiljniji odgovor od bilo kakvog političkog nadgornjavanja.
Umjesto da se Crkva unaprijed proglašava „netransparentnom“, potrebno je insistirati na provjerljivim činjenicama, istim kriterijumima za sve i jasnim procedurama. Jednaki aršini su najbolja zaštita i države i Crkve. Ako postoji konkretna sumnja u nezakonitost, ona treba da bude predmet institucionalnog postupka, a ne medijske presude.
Optužba za „separatizam“ traži mnogo više od političke parole
Još ozbiljnija je tvrdnja da Mitropolija ima separatističke namjere. Takva optužba nije bezazlena. Ona nosi tešku političku i istorijsku konotaciju i zato zahtijeva dokaze, a ne insinuacije.
Odgovor Mitropolije da je jedna od njenih važnih odlika „čuvanje Pećkog trona“ treba posmatrati unutar istorijskog i kanonskog konteksta Srpske pravoslavne crkve. Može neko imati drugačije političko ili nacionalno viđenje Crne Gore. Može se ne slagati sa određenim stavovima crkvenih velikodostojnika. Ali iz toga se ne može automatski izvesti zaključak o separatizmu.
Mitropolija, kako sama poručuje, ostaje privržena jedinstvu Srpske pravoslavne crkve i istovremeno naglašava da djeluje u državi Crnoj Gori.To dvoje nije nužno u suprotnosti. Vjerska pripadnost i državljanstvo nisu iste kategorije.
Posebna težina napada na sveštenstvo
Posebnu pažnju zaslužuje dio saopštenja koji se odnosi na sve češće prozivke sveštenika, među kojima i oca Gojka Perovića.
Kada se javne ličnosti optužuju za teške stvari, minimalni civilizacijski standard mora biti da se razlikuje činjenica od političke ocjene, a sumnja od dokazane odgovornosti. U suprotnom, medijski prostor postaje sudnica bez suda, a čovjek se osuđuje prije nego što je bilo šta dokazano. To ne bi trebalo da bude prihvatljivo ni za koga.
Ukoliko postoje konkretni dokazi protiv bilo koga — sveštenika, političara, novinara ili javne ličnosti — postoje institucije koje treba da reaguju.
Ako dokaza nema, onda javnost mora biti oprezna sa kvalifikacijama koje mogu nepovratno narušiti nečiji ugled. U tom smislu, odbrana sveštenstva od neutemeljenih napada nije poziv na zaštitu od kritike. Naprotiv.
Crkva, kao i svaka institucija, mora biti otvorena za argumentovanu kritiku. Ali kritika i kampanja nisu isto.
- godina ostaje jedna od ključnih tačaka crnogorske političke istorije
Nemoguće je govoriti o današnjem odnosu dijela političke i medijske javnosti prema Mitropoliji bez osvrta na 2019. i 2020. godinu. Tada je pitanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti postalo jedno od najvećih društvenih pitanja u savremenoj Crnoj Gori. Crkva je tada izašla iz uobičajene pozicije institucije koja se oglašava uglavnom o duhovnim pitanjima i postala jedan od najvidljivijih aktera javnog otpora.
Litije su promijenile političku dinamiku zemlje.
Da li je Crkva imala pravo da poziva vjernike da brane ono što je smatrala ugroženim? Iz perspektive slobode javnog djelovanja — da. Da li je bilo važno da taj angažman ostane nenasilan? Jeste.
I upravo je mirni karakter velikog dijela tog društvenog pokreta jedna od činjenica koja ne bi smjela biti izbrisana iz kolektivnog pamćenja. Istovremeno, bilo bi pogrešno iz političkog rezultata izbora 2020. izvoditi zaključak da je Crkva „osvojila vlast“. Vlast se u demokratskom sistemu dobija na izborima i formira u institucijama. Crkva može imati društveni uticaj, ali državna vlast pripada institucijama koje proizlaze iz ustavnog poretka. To je granica koju je važno čuvati.
Ali šta se danas dešava sa napadima iz Beograda?
I tu dolazimo do jednog od najosjetljivijih pitanja aktuelnog trenutka. Nije sporno da Mitropolija ima posebno mjesto u životu pravoslavnog naroda Crne Gore i u istoriji Srpske pravoslavne crkve. Ali upravo zbog toga njen položaj ne bi trebalo posmatrati kroz dnevnopolitičke potrebe bilo kog centra moći — ni Podgorice, ni Beograda, ni bilo kog drugog političkog centra.
Kada kritike na račun Mitropolije dolaze iz Beograda, one zaslužuju isti kriterijum kao i kritike koje dolaze iz Podgorice. Nije dovoljno što dolaze „sa naše strane“ da bi automatski bile istinite. To je možda i najveći test zrelosti za sve koji Mitropoliju doživljavaju kao svoju.
Podržavati Crkvu ne znači nekritički prihvatati svaku političku interpretaciju njenog djelovanja.
Naprotiv, najbolji način da se zaštiti njen ugled jeste insistiranje na činjenicama, kanonskom poretku, institucionalnoj odgovornosti i odbijanju svake vrste političke instrumentalizacije.
Mitropolija nije ničija filijala. Ona nije instrument nijedne političke stranke, niti bi trebalo da bude predmet političkog nadmetanja različitih centara moći. Njena snaga treba da bude u njenoj duhovnoj autonomiji, crkvenom poretku i povjerenju naroda.
Najvažnija bitka nije politička, već duhovna
Možda se u svim ovim polemikama gubi ono što bi trebalo da bude suština.
Crkva nije pozvana da pobijedi političkog protivnika. Ona je pozvana da pobijedi mržnju. Nije pozvana da proizvede novu podjelu, već da zaleči postojeće. Nije njena misija da ljude dijeli na „naše“ i „njihove“, već da podsjeti da je u Crnoj Gori moguće biti različit, a ostati brat. I upravo zato je važna poruka Mitropolije da u Crnoj Gori žive pravoslavni hrišćani različitih nacionalnih, etničkih i jezičkih pripadnosti, kao i pripadnici drugih hrišćanskih crkava i islamske vjeroispovijesti. Ta činjenica nije slabost Mitropolije. To je prilika za njeno najbolje lice.
Crkva mora biti iznad dnevne politike
Pred Mitropolijom je zato važan zadatak. Ne samo da odgovori na napade, već da pokaže da je iznad njih. To znači istrajati na zakonitosti.
Znači biti transparentan tamo gdje zakon to zahtijeva.Znači jasno odbaciti separatizam, ali istovremeno čuvati pravo na sopstveni crkveni, istorijski i duhovni identitet. Znači braniti sveštenstvo od neistina, ali prihvatiti argumentovanu kritiku. Znači čuvati vezu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ali ne dozvoliti da se Mitropolija pretvori u poligon za tuđe političke interese. I, možda najvažnije — znači ne uzvraćati istom mjerom.
Jer ako Crkva na mržnju odgovori mržnjom, na podjelu podjelom, a na propagandu propagandom, onda je izgubila dio svoje najvažnije snage.
Najbolji odgovor je život Crkve
Poslednje saopštenje Mitropolije može se čitati kao odbrana od konkretnih optužbi, ali njegova dublja vrijednost je u nečemu drugom.
Mitropolija: Vučićeve izjave vrve od nejasnoća i nijesu na dobrobit SPC
Ono podsjeća da Mitropolija ima pravo da bude ono što jeste: pravoslavna crkvena zajednica koja pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja poštuje državu Crnu Goru i njene zakone i koja svoju misiju vidi u duhovnom životu, prosvećenju, pomirenju i služenju narodu.
U vremenu kada se ponovo podižu stare političke i nacionalne tenzije, Mitropolija ima priliku da pokaže da njena najveća snaga nije u političkom uticaju, već u sposobnosti da bude mjesto susreta.
Između Crne Gore i Srbije ne mora stajati zid. Između Srba i Crnogoraca ne mora stajati mržnja. Između različitih pravoslavnih tradicija ne mora postojati sukob. A između različitih vjera u Crnoj Gori mora postojati prostor za poštovanje. Zato bi i poruka ovog trenutka mogla biti jednostavna:
Ne tražimo od drugih da misle isto što i mi. Tražimo da jedni drugima priznamo pravo na dostojanstvo, vjeru, identitet i istinu. Mitropolija svoj najbolji odgovor neće dati u političkim raspravama, već u hramovima, među narodom, u dobrim djelima, u brizi za svakog čovjeka i u sposobnosti da spaja ono što politika često razdvaja.
Jer ako je njena misija, kako sama kaže, „obnavljanje bratske sloge“, onda je upravo sada vrijeme da tu misiju pokaže na najvišem nivou.
Bez straha, ali i bez mržnje. Bez odricanja od svog identiteta, ali i bez poricanja tuđeg. Bez političke ostrašćenosti, ali sa jasnim stavom.
U istini, miru i bratskoj ljubavi.
To bi mogao biti najsnažniji odgovor Mitropolije — i onima koji je napadaju u Podgorici, i onima koji je napadaju iz Beograda, i svima koji od Crkve pokušavaju da naprave sredstvo sopstvenih političkih interesa.
Crkva ne treba da bude ni strana, ni oružje, ni plen. Ona treba da bude Crkva.
Izvor: Srpska 24
