Piše: Dušan Pavlović
Milošević i Vučić izgradili su slične sisteme vlasti, premda su im lični stilovi vladanja različiti. Za ono što bi moglo da se događa 25. oktobra, te razlike u stilu nisu presudne. Važnije je nešto drugo: Vučić ima jednu prednost koju Milošević nije imao. On ima Miloševićevo iskustvo i, prema onome kako se do sada ponašao, iz tog iskustva je mnogo naučio.
Uopšte uzev, Vučić se do sada pokazao kao oprezniji političar. Njegova smelost obično nije bila smelost čoveka koji voli rizik. Naprotiv, on je najradije rizikovao onda kada je prethodno procenio da je protivnik mnogo slabiji i da su izgledi za neuspeh mali. U tom smislu, on je više kalkulator nego kockar: nastoji da proceni troškove i koristi svakog poteza i, kad god može, izbegava igru čiji ishod ne kontroliše.
Zato ne treba očekivati da će on 25. oktobra ponoviti greške koje je Milošević napravio 24. septembra 2000. godine. Upravo suprotno: razumno je pretpostaviti da je o njima dobro razmišljao i da će pokušati da ih izbegne.
PRVA RAZLIKA: OČEKIVANJE PORAZA. Milošević je u izbore 2000. godine ušao verujući da će ih dobiti. Znao je da više nema onu podršku koju je imao početkom devedesetih, kada je osvajao više od tri miliona glasova. Ali je smatrao da taj gubitak još nije opasan. Ono što mu nedostaje u podršci birača moglo se nadoknaditi izbornim manipulacijama; ono što je opozicija imala u brojnosti gubila je, po njegovom računu, svojom večitom neslogom.
Vučić je u drukčijem položaju. Opozicija jeste nejedinstvena, ali se pored nje pojavio i nov politički subjekt — studentski pokret, koji će na izborima nastupati kao studentska lista. Iako nije politička stranka, taj pokret pokazuje znatno veću unutrašnju jedinstvenost nego što ju je opozicija obično imala za prethodnih 14 godina.
Osim toga, Vučić zna da je podrška režimu približno jednaka podršci njegovih protivnika, a možda i manja. To proizilazi iz njegovog prethodnog ponašanja. Od trenutka kada su studenti zatražili prevremene parlamentarne izbore do njihovog raspisivanja prošlo je 492 dana. To je neobično za političara koji je ranije prevremene izbore raspisivao i kada ih opozicija nije tražila: od prethodnih pet parlamentarnih izbora, četiri su bila vanredna. (U teoriji odlučivanja ovo se naziva revealed belief
DRUGA RAZLIKA: REDOSLED POTEZA. I redosled izbora pokazuje istu razliku u proceni sopstvenih izgleda. Milošević je, uveren da će pobediti na predsedničkim izborima, te izbore raspisao pre nego što je morao i održao ih istovremeno sa saveznim parlamentarnim izborima. Vučić polazi od suprotne procene: pošto ne može da računa na pobedu svog kandidata, nastoji da parlamentarnu utakmicu završi pre predsedničke.
Iako je parlamentarne izbore raspisao pre redovnog roka, za režim je manje rizično da ih održi pre predsedničkih izbora. Dosadašnje iskustvo pokazuje zašto: pobeda na predsedničkim izborima menja odnos snaga i postizbornu računicu stranaka koje odlučuju o parlamentarnoj većini, bilo da se predsednički izbori održavaju pre parlamentarnih ili istog dana. Vučić je, stavljajući parlamentarne izbore na prvo mesto, upravo taj rizik nastojao da izbegne. (U terminologiji teorije igara, on redosled poteza ne prihvata kao egzogeno dat, već ga čini delom strategije: bira redosled izbornih faza koji mu daje povoljniju strukturu igre.)
TREĆA RAZLIKA: KO PRVI PROGLAŠAVA POBEDU. Iz prve dve razlike proizilazi i treća. Pošto nije očekivao poraz, Milošević nije imao ni dobro pripremljen odgovor na pitanje šta treba učiniti onog časa kada brojevi pokažu da je izgubio.
Tokom izborne noći Savezna izborna komisija, kad je videla da Milošević gubi, prekinula je da broji glasove. Tako je režim, u trenutku kada mu je vreme bilo najpotrebnije, vreme poklonio protivniku. Opozicija je bila brža. Već 25. septembra saopštila je da njeni rezultati pokazuju Koštuničinu pobedu, a Koštunica se predstavio kao izabrani predsednik. Tek 26. septembra Savezna izborna komisija iznela je režimsku verziju rezultata: Koštunica jeste osvojio više glasova od Miloševića, ali samo 48,22 odsto, pa se mora ići u drugi krug, koji je trebalo da se održi 8. oktobra.
Pravno gledano, spor se vodio o nekoliko procenata. Politički gledano, stvar je već izgledala drukčije. Opozicija je uspela da nametne jednu prostu predstavu događaja: Koštunica je pobedio, a vlast sada pokušava da mu tu pobedu oduzme. Kada se jednom stvori takvo uverenje kod dovoljno velikog broja ljudi, spor o procentima prestaje da bude samo spor o procentima.
Tu grešku Vučić neće ponoviti. Ako rezultat bude neizvestan, a pogotovo ako za vlast bude nepovoljan, on neće čekati da protivnik prvi objasni zemlji šta se dogodilo, već će brzo posle zatvaranja birališta proglasiti pobedu. I to ne nužno zato što će u tom trenutku pouzdano znati da je pobedio. Upravo obrnuto: što rezultat bude neizvesniji, to će potreba da se pobeda proglasi biti veća.
ČETVRTA RAZLIKA: POVERENJE U APARAT SILE. Ostaje još jedna tačka koju treba osvetliti. Vučić u ove izbore ne ulazi samo sa drugačijom procenom sopstvenih šansi nego i sa drugačijim odnosom prema državnom aparatu. Milošević je imao poverenja u taj aparat. I kada je postalo jasno da su izbori izgubljeni, on je još računao da vlast nije izgubljena. Između izbornog poraza i gubitka vlasti stajali su policija, vojska, službe bezbednosti, tužioci, sudovi, čitava državna uprava. On je pretpostavljao da će taj aparat raditi za njega kao što je radio i ranije.
Državni aparat ostaje moćan sve dok oni koji ga čine veruju da vlast kojoj služe ostaje vlast. Kada u to posumnjaju, njihova računica se menja
Peti oktobar pokazao je slabost takvog računa. Državni aparat ostaje moćan sve dok oni koji ga čine veruju da vlast kojoj služe ostaje vlast. Kada u to posumnjaju, njihova računica se menja. Odjednom više nije pitanje šta će im se dogoditi ako ne poslušaju staru vlast, nego šta će im se dogoditi sutra ako je poslušaju.
Milošević je pokušao da upotrebi silu, ali ni vojska ni specijalne jedinice više nisu bile onako pouzdane kao što je očekivao. Tenkovi su bili pokrenuti, a Jedinica za specijalne operacije izašla je sa oklopnim vozilima i krenula prema centru Beograda. I jedno i drugo je, međutim, tokom dana obustavljeno. Vojska je parkirala tenkove na Banjici, a JSO se vratila nazad. Veličina mase promenila njihovu računicu: ono što je izgledalo moguće dok se protest pripremao, postalo je opasno kada se na ulicama našlo stotinu hiljada ljudi.
Luka Radonjić: Vučićev ,,totalni“ personalni marketing i studentska logika zajednice
Otuda su s jeseni usledile kadrovske smene i premeštanja u policiji, specijalnim jedinicama i bezbednosnom aparatu, a potom i pokušaji da se učvrsti kontrola nad tužilaštvom i pravosuđem preko „Mrdićevih zakona“
Vučić je svestan svega toga. Tokom najintenzivnijih protesta u leto 2025. godine već je mogao da vidi da ni državni aparat nije sasvim „poslušan“. Policija, tužilaštvo i sudovi nisu u svakom slučaju postupali onako kako je on očekivao. Otuda su s jeseni usledile kadrovske smene i premeštanja u policiji, specijalnim jedinicama i bezbednosnom aparatu, a potom i pokušaji da se učvrsti kontrola nad tužilaštvom i pravosuđem preko „Mrdićevih zakona“. (U teoriji igara ovo se naziva belief update.)
U tom svetlu treba posmatrati i njegove „lojaliste“. Vučić je krajem 2024. sam rekao da ih ima više od 17.000, nazvao ih „čuvarima vatre“, opisao kao pomalo ekstremne i rekao da su spremni da se bore protiv „obojene revolucije“. Ne znamo kako su organizovani, koliko ih je moguće mobilisati niti šta bi u stvarnoj krizi bili spremni da učine. Ali za Vučića oni imaju jednu važnu osobinu koju regularni državni aparat nema: njihova lojalnost nije prvenstveno lojalnost instituciji, nego njemu i režimu koji on predvodi.
Izvor: NSPM
