U kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, u ponedjeljak, 14. septembra 2026. godine, predstavljena je knjiga „Peroj: Tajna broja sedamdeset i sedam“ arhimandrita Danila Ljubotine. Posvećeno istoriji Peroja i njegove pravoslavne zajednice, ovo veče bilo je prilika za svjedočenje o viševjekovnom čuvanju vjere, jezika i predanja, kao i o neraskidivim duhovnim vezama sa zavičajem predaka.
O knjizi su govorili protojerej mr Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski, i autor, visokoprepodobni arhimandrit Danilo Ljubotina, duhovnik hrama Preobraženja Gospodnjeg Mitropolije zagrebačko-ljubljanske. Program je vodio čtec Boris Musić.
Pozdravljajući sabrane, Musić je predstavio djelo kao zbirku dokumenata i svjedočanstava o istarskom mjestu čija je prošlost duboko povezana sa doseljenicima sa prostora današnje Crne Gore. Ukazao je da knjiga objedinjuje istorijsku građu i lično iskustvo autora, rođenog Perojca:
„Uz pomoć istorijskih dokumenata, novinskih izvještaja i kraćih eseja, u koje upliće i vlastita sjećanja, autor nepretenciozno, ali vješto oslikava panoramu tog kulturološki specifičnog istarskog gradića.“
Protojerej mr Predrag Šćepanović podsjetio je da se broj iz naslova odnosi na sedamdeset sedam duša koje su se 1657. godine doselile u Peroj. Govoreći o istorijskim okolnostima njihove seobe, naglasio je težinu odlaska iz zavičaja i izazove očuvanja pravoslavne vjere i srpskog imena u novoj sredini.
Prema njegovim riječima, knjiga arhimandrita Danila nastala je iz duboke privrženosti precima i osjećanja odgovornosti prema budućim naraštajima. Posebno je istakao da istorijski dokumenti u njoj dobijaju dodatnu snagu zahvaljujući autorovom ličnom doživljaju zavičaja:
„Otac Danilo, iako se trudi da piše objektivno, on piše subjektivno, zaljubljeno u Peroj, u Istru, u sinje more. Iako iznosi objektivne činjenice, iako se trudi da je objektivan, osjeća se da je dio zalaska sunca onih divnih večeri i svega onoga što Istra svojom ljepotom, kao parče jednog Božjeg krajolika i lijepe zemlje, osjeća se da je to jedan dio tajanstvenog ognja koji u njemu gori od najranijeg djetinjstva.“
Prota Predrag je ocijenio da upravo takva ljubav prema zavičaju pokreće autora da od zaborava sačuva porodične povijesti, stare dokumente i svjedočanstva o duhovnom životu Perojaca. Ukazao je i na značaj knjige za buduća istraživanja, ali i na njenu pristupačnost čitaocima koji kroz priče o ljudima i njihovim sudbinama tek upoznaju ovaj kraj.
Obraćajući se sabranima, arhimandrit Danilo Ljubotina govorio je o traganju za odgovorima na pitanja o porijeklu svojih predaka, razlozima njihovog preseljenja i snazi kojom su, daleko od zavičaja, sačuvali svoju vjeru. Polazeći od ličnog odnosa prema toj istoriji, približio je težinu odluke o napuštanju rodnog kraja:
„Ja dugo nisam znao i dugo nisam mogao znati što je to moje pretke natjeralo da iz svog rodnog kraja, iz Crmnice… Otprilike mi se čini da je to okolina Virpazara, da su tu korijeni mojih predaka. I to je slična zemlja kao naša u Istri. Okolo Virpazara je zemlja crna, rodna, ali kamenita, kao da sam kamen raste iz zemlje. Zbog čega moji preci, ti stari preci, napuštaju, kada mi istorijski teško napuštamo svoja rodna mjesta, svoje krajeve, vrlo teško, a još teže napuštamo grobove? Nije to lako, otići u izgnanstvo.“
U nastavku je, oslanjajući se na dokumenta i zapise koje je istraživao, govorio o doseljavanju predaka u Istru i njihovom novom početku. Posebno je pomenuo sveštenika Mihajla Ljubotinu, svoga pretka, ističući značaj njegovog prisustva za očuvanje pravoslavne vjere među doseljenicima.
Autorovo kazivanje obuhvatilo je i sjećanja na molitvena sabiranja, odlaske na bogosluženja u Pulu, Crkvu Svetog Spiridona u Peroju, školu i ćirilične natpise na grobovima predaka. Sve su to, kako je predočio, bili oslonci zajednice koja je kroz smjene država i istorijskih prilika nastojala da sačuva duhovni i kulturni kontinuitet.
Posebno upečatljiv dio obraćanja bila su njegova sjećanja na djetinjstvo, u kojem su porodični život i pripadnost Crkvi činili neodvojivu cjelinu:
„Vjerujte, još dok sam ja bio mali, nas su djed i baba vodili za ruke, koliko god djece bilo, svi smo išli u crkvu. Inače, mi smo svi od malih nogu išli u crkvu. I svi smo pjevali. Bio je jedan dalmatinski napjev crkveni, koji je bio malo drukčiji od onoga što se pjevalo u Sremskim Karlovcima. Ali smo Liturgiju svi morali znati. Toliko je to bilo za nas ozbiljno. Nije bilo drugoga braka, nego crkveni brak. Naša su djeca sva bila krštena i nije bilo sahrane a da nije bilo sveštenika.“
Ovim svjedočanstvom arhimandrit Danilo je ukazao da se predanje čuvalo neposrednim učešćem u bogosluženju, porodičnim vaspitanjem i svakodnevnim životom u vjeri. Jezik, pjesma, običaji i uspomene na zavičaj prenošeni su zajedno sa molitvom, a hram je ostajao mjesto susreta svih naraštaja.
Predstavljanje knjige „Peroj – tajna broja 77“ arhimandrita Danila Ljubotine
Govoreći o sadašnjim izazovima, izrazio je zabrinutost za budućnost malobrojnih pravoslavnih zajednica i naglasio potrebu za stalnim svešteničkim prisustvom i pažljivim pastirskim radom. U tom kontekstu osvrnuo se i na duhovnu obnovu u Crnoj Gori, sa posebnim sjećanjem na blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Kao ohrabrujuće iskustvo izdvojio je i svoje prisustvo na Liturgiji u manastiru Dajbabe prethodnog dana, gdje ga je obradovalo učešće djece i vjernog naroda u svetotajinskom životu.
Svoju poruku o ulozi Crkve u očuvanju zajednice izrazio je riječima:
„Ne bi bilo Srba ni pravoslavnih u Americi da nije Crkve. Ne bi bilo u Australiji. Ne bi bilo u Beču, ne bi bilo u Trstu, ne bi bilo u Rijeci. Tamo gdje je Crkva, gdje je sveštenik, gdje se krštava, vjenčava, sahranjuje, gdje su parastosi, ostaje život. Sve druge organizacije funkcionišu dok ima novaca. Kada nestane novac, one se ugase. Te primjere imamo i po zapadnoj Evropi, nešto malo po Americi. Gdje je Crkva bila, tu po dvjesta godina postoji crkveno-školska zajednica. I vi se osjećate u jednoj oazi da ste među svojima i da imate svoju kulturu koju i drugi poštuju.“
Iz ovih riječi proizašao je i autorov poziv na odgovornost prema zajednicama koje svoje nasljeđe čuvaju daleko od matice. Naglašavajući potrebu za duhovnom podrškom Peroju i Puli, arhimandrit Danilo je podsjetio da se opstanak naroda gradi živim odnosom sa bližnjima, brigom o djeci i vjernošću Crkvi.
Predstavljanje knjige u podgoričkom Sabornom hramu tako je povezalo istorijsko sjećanje sa pitanjima današnjeg života. Kroz dokumenta, porodične priče i lično svjedočenje arhimandrita Danila Ljubotine, povijest o sedamdeset sedam duša postala je poziv na čuvanje vjere i pamćenja, ali i na obnovu bratskih veza sa pravoslavnim Perojem.
