Piše: Slobodan Šoja
U doba kad je ubijanje bila svakodnevna pojava, u džepovima trojice njemačkih oficira poginulih u proljeće 1942. godine na tlu SSSR pronađena su pisma njihovih sunarodnika sa ruskih ratišta gdje su Nijemci sijali smrt i sami u nju upadali. Pisma će nekako stići do Ilje Erenburga koji će objaviti njihov sadržaj.
Poručnik Oto von Širak dobio je pismo u kojem mu kolega javlja da je uhapsio šest Sovjeta iz Minska, šest ”zvijeri” koje ”jedu njemački hljeb” dok im djeca ”vjerovatno ubijaju njemačke vojnike”.
Henriku Zimlihu brat javlja kako uhapšene Sovjete uče pameti batinama, da bi poručniku Helmutu Vejgandu izvjesni Oto Esman javio kako Sovjeti ne liče na ljudska bića.
Posmatrajući silinu rata i njemačku nemilosrdnost i mržnju prema Sovjetima, Ilja Erenburg u novinama ”Crvena zvijezda” objavljuje 24. jula 1942. godine tekst pod naslovom ”Ubij”.
Erenburgov tekst je kao i sam rat, krvoločan i otrovan: ”Ako ne ubijemo barem jednog Nijemca dnevno, taj dan nam je propao. Ubij Nijemca! To od tebe traži stara majka. Ubij Nijemca, mole te tvoja djeca. Ubij Nijemca, urla tvoja otadžbina. Ne propusti nikad priliku! Ubij!”
U isto vrijeme, u istom listu i sličnim riječima Konstantin Simonov koji se nalazio na frontu na Volgi u jednom dahu napisao je pjesmu ”Ubij ga!”. Sadržaj je slične naravi: ”Ako voliš svoje ognjište gdje si odrastao, ako ne želiš prepustiti naoružanom fašisti svoj dom gdje si živio sa svojom ženom i majkom, znaj dobro: niko fašistu neće ubiti ako ga ti ne ubiješ! Ubij ga, ubij ga brzo! Koliko god puta ga vidiš toliko puta ga ubij!”
Ubijanje Nijemaca se nastavilo godinu dana kasnije, jula 1943. godine, kad su britanska i američka avijacija od 24. jula do 3. avgusta 1943. godine u operaciji Gomora bombardovale Hamburg, jedan od najjačih uporišta nacističke Njemačke.
Bilo je to vrijeme kad je Staljin neprestano molio saveznike da otvore zapadni front i pokrenu kopnene bitke. Oni ga namjerno nisu željeli otvarati da bi se na ruskom frontu zadržale sve njemačke trupe i stradalo što više Sovjeta, pa su zato izvodili samo operacije iz vazduha.
Uoči bacanja avionskih bombi, vjerovatno su neki saveznički piloti ili njihovi komandanti ponavljali sintagmu ”Ubij Nijemce!” Među devet hiljada tona bombi koje su pale na grad neke su bile klasične a neke zapaljive pa je grad naprosto uništen i spaljen.
Osim razaranja, 350 hiljada srušenih zgrada te milion ljudi bez krova nad glavom, među njima i 80 hiljada ranjenih, u onom što je ostalo od grada ležalo je između 34 i 45 hiljada mrtvih.
Trideset godina kasnije, 1973. godine, u obnovljenom Hamburgu rodio se Mihael Martens, budući novinar u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) i specijalista za Rusiju i Balkan, obrazovani i lucidni poliglot te odličan novinar i publicist. Kod nas je dodatno poznat zbog vrlo dobre i korisne knjige o Andriću ”U požaru svjetova: Ivo Andrić – jedan evropski život”.
Martensu je kao predanom čitaocu dobro poznat istorijat zlih namjera i opsjednutosti ubijanja Nijemaca ili Rusa. A onda je došao dan kad je i on lično postao dio onih koji žele vidjeti što više mrtvih. Učinio je to javno, neuvijeno i direktno 8. avgusta ove godine usred Beograda. Neki su bili šokirani, prvi autor ovog teksta.
Postao je vedeta prvih stranica brojnih novina jer je upitao Volodimira Zelenskog doslovno sljedeće: ”Možete li kazati nama, Evropljanima, šta mi možemo uraditi da bismo pomogli vama da ubijete što više Rusa? Ruskih vojnika, naravno?”
Ne znam da li Martens među Evropljane ubraja i nas Balkance jer nismo u Evropskoj uniji, ali znam da ne može govoriti u naše ime. Ujedno, siguran sam da ne može govoriti ni u ime brojnih građana iz zemalja Evropske unije. Takvo pitanje se ipak ne postavlja na tako ružan i nehuman način.
Martensovo pitanje izazvalo je sasvim opravdano gnušanje kod svake racionalne osobe. Ubiti samo jednog čovjeka povlači odmah jedno veliko pitanje. Svaki neubijeni čovjek je dobitak za čovječanstvo. A zagovarati ubijanje što više ljudi i radovati se tome je odista bolesno.
Pod uticajem brojnih zahtjeva, uredništvo FAZ reagiralo je brzo i ogradilo se od Martensa dodajući da je ”pitanje bilo postavljano na dvosmislen način i žao nam je zbog toga.”
Sam Martens je bio prisiljen dati neko objašnjenje. I dao ga je. Ali kad je to uradio, još više se ukopao. Tobože se iznenadio tolikom ostrvljenošću prema njemu koju ne razumije. Da bi onda ponovio da ”ubiti što je moguće više ruskih vojnika je ono što može doprinijeti bržem postizanju mira”.
Pisao je već Martens o ubijanju i objavio 2011. godine knjigu “U potrazi za junakom: priča o vojniku koji nije htio ubiti”, gdje je opisana priča o Josefu Šulcu, njemačkom vojniku koji je 20. jula 1941. godine odbio učestvovati u vodu za strijeljanje šesnaest partizana iz Smederevske Palanke. Zbog toga ga je isti vod strijeljao čim su postrijeljali partizane.
Ispostaviće se da se radi o laži jer je Šulc stradao u sukobu s partizanima dan ranije. Martens je bio fasciniran tom pričom i tek je tokom istraživanja shvatio da nije tačna. Ali nastavio je rad jer je zaista bilo važno pokazati da Nijemci nisu bili programirani da samo ubijaju i izvršavaju naređenja već da su kao i ostali ljudi suočeni sa moralnim dilemama u vrijeme iskušenja čovjeka.
To nije bio Josef Šulc, ali Martens je knjigu objavio da bismo naučili da je uvijek dobro biti malo skeptičan: “U tom smislu, knjiga nas također poziva da svakom novinskom članku – uključujući naravno i moje vlastite – kao i svakoj vijesti i izvještaju, pristupimo s određenom dozom skepticizma”. Martens se poziva na Guntera Grasa, mnogo ljepše nego na Čerčila: “Moj omiljeni cvijet je sivi skepticizam koji cvjeta tokom cijele godine. A to je doista važan cvijet”.
Mihaela Martensa ne treba optuživati što mu je djed, Hans-Herman Martens, bio nacistički tužilac prije rata i oficir Vermahta tokom rata. Kao vojni sudija osudio je na smrt mnoge njemačke vojnike zbog dezerterstva. Poslije rata bio je advokat u sredini koja je, zatvorivši oči, očito zaboravila ko je on bio koju godinu ranije.
Ako ga ne treba optuživati zbog prošlosti drugih, Martensa treba podsjetiti da bi bilo dobro da upravo on, sa takvim porijeklom i sa takvim izuzetnim poznavanjem istoka Evrope, pa i rusko-ukrajinskog pitanja, ukaže na oživljavanje banderističkog nacističkog zla u Ukrajini.
Banderisti su tokom Drugog svjetskog rata bili gori i okrutniji od Nijemaca, a posljednjih godina njihova popularnost u Ukrajini zabrinjavajuće i sramotno raste, naročito kod omladine. Bilo bi dobro da Martens na tu temu napiše jedan dobar tekst kakav je on sigurno sposoban napisati. To je stoput važnije nego prizivati ubistva i smrt.
Svaki pojedinac koji nije dio ratne mašinerije savremenih državnih kabineta velikih sila, svaki intelektualac, javna ličnost, novinar… kada govori ili piše o volji za ratom savremenih država riječ ”mir” mora biti ispred svake druge. I mora se ponavljati, milion puta ako treba. Za mir nikad nije kasno. Grijeh je ne tražiti mir već nove žrtve.
Ovu lekciju nije naučio Mihael Martens jer i dalje tvrdi da ”nema ništa ‘skandalozno’ u pitanju kako Evropa može pomoći Ukrajini da ubije više Rusa. To je upravo ono što nam je potrebno”, ponavlja Martens.
Pokušao je pojasniti da je izraz ”ubiti što više Rusa”, zapravo aluzija na riječi Vinstona Čerčila o ubijanju što više Nijemaca koje je zabilježio njegov izaslanik za Jugoslaviju 1943. godine, Ficroj Meklin. Čerčil je, naime, želio da Meklin provjeri ko ”ubija više Nijemaca”, partizani ili četnici i ”na koji način se toj grupi može pomoći da ubija još više Nijemaca”.
Pominjanje Čerčila je vrhunac Martensovog perfidnog cinizma. Kakve veze ima ko je pozivao na ubijanje u prošlosti? Zašto se Martens krije iza Čerčila? Ja ipak vjerujem da je na Martensa više uticao Ilja Erenburg nego Vinston Čerčil.
Povezivanje s Čerčilom nije uspješno i zbog jedne druge ”sitnice”: Čerčil nije samo žudio da se ubije što više Nijemaca, već je želio i da se ubije isto toliko, ako ne i više, Rusa!
Francuski i engleski politički lideri su tridesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme jačanja hitlerizma u Evropi, živjeli u procijepu između javnog mnjenja koje je željelo da Francuska i Engleska potpišu sa SSSR pakt o uzajamnoj bezbjednosti, odnosno zajedničkoj borbi protiv Njemačke.
SSSR je to nekoliko puta predlagao Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali one su se pravile gluhe jer su se potajno nadale da će Hitler udariti na SSSR, pa tako i pobiti što više Rusa!
Stoga, kad danas čujemo krvoločne pozive na masovna ubijanja bilo koga, potpuno je legitimno pitanje kad ćemo konačno izaći iz tog začaranog kruga mržnje, masovnih ubistava i naplaćivanja istorijskih i savremenih računa?
Zar svaki čovjek, nezavisno od povoda, može tako olako i hladno prizivati da se ubije još bezbroj živih bića koja najčešće nisu kriva za nešto što pokreću bezosjećajni politički lideri na svim stranama?
Šta to ima slavnog i ljudskog u ratu koji, valjda bismo to trebali znati, predstavlja najbolji primjer samoubistva čovječanstva?
Zašto Martens umjesto vlastitog privatnog huškanja, ali i zabrinjavajuće ratobornosti njemačkog kancelara Merca, ne razmisli malo o petodnevnoj misiji krajem avgusta ove godine koju je u Moskvi imala uzorna škola mira, dijaloga, znanja, suptilnosti, rafiniranosti i veličine, zvana vatikanska diplomatija?
Umjesto traženja ubitačnog oružja, sekretar za odnose s državama Državnog sekretarijata Svete Stolice, Msgr. Paul Ričard Galager, otišao je u Moskvu tražiti mir i raditi na jačanju humanitarnih akcija jer je papa Lav XIV. upozorio da se mora ”insistirati na humanitarnoj dimenziji.”
To je tako drugačije i ozbiljnije od pristupa jednog vrsnog ali zabludjelog novinara koji priziva smrt i ubijanje! To ne pomaže već odmaže miru. Kao da nije dovoljno Rusa stradalo u Drugom svjetskom ratu pa se pozivamo na Čerčila koji se silno radovao njemačko-ruskom ratu i ubijanju Nijemaca i Rusa.
Kao što je Čerčil tražio u Jugoslaviji ko će više ubijati Nijemce i zbog toga stradati, Martens i evropski politički kabineti, naročito njemački, očekuju da to danas za njih odrade Ukrajinci.
Kao i krajem tridesetih godina prošlog stoljeća u Evropi, tako i danas postoji velika razlika između javnog mnjenja i državnih vlasti. Između dva rata britansko-francusko javno mnjenje bilo je energično za vojni pakt sa SSSR, odnosno zajedničku borbu protiv Njemačke, a danas ni u jednoj zapadnoj zemlji niko iz javnog mnjenja ne želi ni čuti za bilo kakav sukob sa Rusijom, sukob u koji ga guraju državne vlasti, režimski mediji i režimski analitičari.
Jednostavno ne postoji ubjeđenje, želja, spremnost… ratovati protiv Rusa što Martens, Merc i drugi zagovaraju s nestrpljenjem i radošću. Političke i ekonomske elite evropskih država i Martens mogu poželjeti smrt što više Rusa, ali narodi koji žive u tim istim državama to ni slučajno ne žele.
Znaju to ratni huškači pa se zato i oslanjaju na Ukrajince koji bi kao trebali poginuti za evropsku ideju i evropske interese. Mnogi Ukrajinci su toga svjesni i ne žele u tome učestvovati pa se zato moraju angažovati nemilosrdne i paklene bande za prisilno regrutovanje ukrajinske mladosti. Te državne bande nehumano odvode u rat hiljade premladih Ukrajinaca koji ne žele uzalud ratovati i ginuti. Taj je rat odavno sve manje njihov.
Za to vrijeme, novac radi svoje pa se svakog mjeseca desetine hiljada Rusa dobrovoljno prijavljuje za vojsku da učestvuju u onom što i u Rusiji sve manje zovu ”Specijalna vojna operacija” već jednostavno ”Rat”!
Došli smo do apsurdne situacije u kojoj mladi Ukrajinci ne žele rat od kojeg Rusi ne bježe, a Evropska Unija gura Ukrajince da umiru u klanici za briselske interese i na štetu Ukrajine. I sve u skladu sa modernom politikom koja glasi: uvijek je bolje da neko drugi gine za moje interese nego ja.
Kao što je nekad očekivala poraz moćne SSSR te žrtvovala Čehoslovačku i Poljsku bez ikakve koristi, Evropa je danas otišla korak naprijed. Priželjkujući veliko iscrpljenje i eventualni poraz Rusije u sukobu s Ukrajinom, gledaće da rat što duže traje šaljući (čitaj prodajući) Ukrajini sve moćnije oružje. Time će u stvarnosti žrtvovati Ukrajinu, staviti je u dužničko ropstvo i preuzeti veliki dio njene ekonomije i njenih bogatstava.
Na mjestu Zelenskog, na Martensovo pitanje kazao bih mu da prvo treba prestati sa ubijanjima na bilo na kojoj strani jer što se više Rusa ubije to će biti više ubijenih Ukrajinaca. Evropska unija bi mogla za promjenu prestati biti licemjerna i uraditi dvije stvari:
Prvo, primiti po hitnom postupku Ukrajinu u Evropsku uniju. Predsjednik Evropske komisije, Hoze Manuel Baroso je 2013. godine tražio od Ukrajine da bira između Rusije i EU. Ukrajina je prejasno pokazala koga je odabrala, sad je red na EU da odabere Ukrajinu.
Drugo, prestati preskupo naplaćivati oružje Ukrajincima jer će zemlja decenijama grcati u dugovima, a njena mladost brže, lakše i masovnije umirati.
Ako im zaista žele pomoći neka počnu poklanjati oružje jer se Ukrajinci svakako bore protiv istih onih s kojima se EU želi obračunati.
Izvor: Autograf.hr
