Piše: Milorad Durutović
Kada je Varlam Šalamov preživio sve užase robijanja u konc-logoru, kao i godine surove književne i političke borbe; kada je, najzad, njegov život i u biološkom smislu izgledao skoro potrošen ‒ upitan šta može da kaže o sebi, odgovorio je: „Bio sam mnogo naivan“. Smisao tog odgovora razumijeće tek oni koji su pročitali makar njegovu najslavniju knjigu Priče sa Kolime ili autobiografsku prozu Četvrta Vologda.
Naivnost o kojoj je ovdje riječ nije bila mladalačka zabluda niti puko razočaranje u neuspjele ideale. To je naivnost metafizičkog reda: uvjerenje da i totalitarna svijest poznaje granice razuma; da čak i zlo ima mjeru; da postoji crvena linija iza koje se čovjek može probuditi iz istorijskog košmara. To je, dakle, naivnost intelektualca i pjesnika koji je izgubio ideološke iluzije, ali je želio da sačuva bar jedno uvjerenje ‒ da se prošlost, sadašnjost i budućnost mogu sresti u četvrtoj dimenziji života, u umjetnosti, kako je otprilike sam zapisao. A to, u krajnjoj liniji, nije malo.
Šalamovljeva naivnost stoga i nije tako naivna. Ona se otkriva kao posljednja nevinost moderniteta. Uprkos tome što Moris Fridman u knjizi Problematični pobunjenik, na primjerima Fjodora Dostojevskog, Franca Kafke, Hermana Melvila i Albera Kamija, pokazuje da pobuna modernog čovjeka u sebi nosi obilježja hibrisa koji se plaća glavom. Pobunjenik je toliko uslovljen sistemom protiv kojeg ustaje da njegov čin unaprijed sadrži kaznu ‒ kao svojeručno ispisanu presudu. Danas se, međutim, ta presuda izvršava drugačije.
Prošli vijek, a možda još izrazitije ovaj, pokazuje da prometejstvo postaje nemoguća institucija. Lična hrabrost, iz perspektive sistema političke moći, vrednuje se kao ludost. Nekada je drznika čekalo kamenovanje, giljotina ili strijeljanje ‒ strašna, ali jasna kazna, dok se danas ukida čak i pravo na dostojanstven kraj. Novi poredak ne želi mrtve heroje, već žive primjere, odnosno, pobunjenike koje je moguće ismijavati, relativizovati i karikirati ‒ što duže i što podmuklije.
Taj jeziv bilans naslutio je i Borislav Pekić, i sam svjedok ideoloških tamnica, kada je zapisao: „Najviše se plašim života koga bih bio prinuđen da se stidim ili odričem. Plašim se da dođem u situaciju da samoubistvo izaberem kao jedini način da se sačuvam.“ U tom strahu nema romantike, jer to je izraz strepnje da se čovjeku može oduzeti i dostojanstvo života i dostojanstvo smrti.
Oduvijek je smrt pravednika, paradoksalno, funkcionisala kao kontinuitet pravde, bilo kroz kult, bilo kroz mučeništvo ili živo pamćenje. Dugotrajno ponižavanje, pak, briše i čovjeka i misao o pravdi, napretku, promjeni. U krajnjem ishodu, ponižavanje jednog čovjeka, jednog naroda ili jedne vrijednosti neminovno se pretvara u ponižavanje svakog čovjeka, svakog naroda i svake vrijednosti.
Ne pomaže nam ni tvrdnja da živimo u kulturi autentičnosti. Bez dvije ključne kategorije ona ne može biti istinita: bez slobode i bez stida. Može li neslobodan čovjek biti originalan? I nije li simptomatično što se roman Proces završava mišlju o stidu? Dok Jozefu K. nož pada na grkljan, njegov glas se gasi, a pogled kao da izgovara posljednju istinu: „Činilo se da će ga stid nadživjeti.“ Međutim, zlo ne poznaje stid, i možda je banalno baš zato što je besramno.
Izvor: RTNK
