Piše: Vuk Bačanović
Gotovo svaka ljudska zajednica, čak i ona koja je prošla kroz modernizaciju, sekularizaciju i postmodernu dekonstrukciju vlastitih mitova, zadržava određenu vrstu kolektivnog narcizma: uvjerenje da je upravo ona zajednica pristojnih ljudi, da njene katastrofalne pogreške mogu biti samo incident, devijacija ili posljedica tuđe provokacije, dok je nasilje drugih izraz njihove suštine. U društvima u kojima su etničke granice još snažno naturalizovane i doživljene gotovo kao primordijalne činjenice svijeta, taj je mehanizam samo vidljiviji: „nas“ uvijek napadaju, „mi“ se uvijek branimo, naši zločini imaju okolnosti, njihovi imaju karakter. Paradoks je u tome što je takva slika istovremeno i potpuna laž i djelić istine: ljudske zajednice zaista jesu često ugrožene, napadane i ponižavane, ali upravo od stvarnog iskustva stradanja najlakše nastaje mit o vlastitoj ontološkoj nevinosti. Srbi u tome nisu nikakva antropološka anomalija.
Zato su izljevi šovinizma kojima svjedočimo posljednjih dana u Hrvatskoj i dijelovima BiH sa bošnjačkom većinom prema kojima su Srbi nekakav naročito poremećen narod zato što dio njih od Ratka Mladića pravi herojski simbol podjednako intelektualno bijedni kao i sama mitologizacija Mladića. Utvrđene činjenice o njegovim zločinima ne postaju ni za milimetar manje užasne kada ih stavimo u globalni kontekst, ali taj kontekst pokazuje koliko su političke zajednice sposobne da vlastito nasilje pretvore u patriotizam: čitav niz američkih predsjednika donosio je odluke povezane s ratovima, bombardovanjima, državnim udarima i masovnim civilnim stradanjima, pa ipak nisu postali simboli kolektivne sramote nego su i dalje sastavni dio nacionalnog panteona „zemlje slobodnih i doma hrabrih“. Ništa od ovoga ne treba čitati kao apologiju Mladiću. Naprotiv: to je odbijanje provincijalno-šovenske utjehe da je on dokaz nekakve specifične srpske pokvarenosti unutar ljudskog roda. On pripada mnogo strašnijoj, univerzalnijoj priči o tome šta ljudi rade kada vlastito nasilje uspiju prevesti na jezik odbrane, žrtve i tobože sveštenog kolektiva. Antropolog Dejvid Ričiz je upravo u tome vidio jedno od temeljnih svojstava nasilja: onaj ko ga čini nastoji da ga smjesti u poredak legitimnog, dok ga žrtva i dio posmatrača vide kao nedopustivo. Agamben u Homo Sacer tu donosi još mračniji zaključak: političke zajednice ne proizvode samo opravdanja za nasilje, nego i kategorije ljudi čiji se život postepeno izuzima iz uobičajenog moralnog poretka. Drugi najprije prestaje biti bližnji, zatim postaje prijetnja, a naposljetku život nad kojim se nasilje više ne doživljava kao zločin nego kao nužnost, odbrana ili istorijska pravda. Čovjek, dakle, nije strašan samo zato što je sposoban za nasilje, nego zato što je sposoban da svom nasilju, odnosno podršci nasilju u ime svoje zajednice, proizvede moralni jezik, a svojoj žrtvi oduzme status onoga čija bi patnja uopšte trebalo da ga potrese.
Bernhard Gizen u Trijumfu i traumi upravo pokazuje da heroj, žrtva i počinilac nisu samo moralne oznake jednom zauvijek pričvršćene za istorijske ličnosti, nego kulturne figure kolektivnog pamćenja čije se pozicije mogu mijenjati sa perspektivom zajednice: ono što je za jednu zajednicu demonski teror, za drugu može biti herojsko mučeništvo. Heroj, kod Gizena, nikada nije „privatni“ heroj: njegova harizma živi samo ako ga zajednica definiše, pamti i ritualno obnavlja, dok se u narativnoj konstrukciji njegovog trijumfa sjedinjuju heroj, pripovjedač i publika koja se s njim identifikuje. Zato ni obilje znanja o počinjenim zločinima samo po sebi ne mora razbiti herojski kult. Priznati da onaj koji je simbolički predstavljao „nas“ nije bio heroj nego počinilac znači, po Gizenu, udar na same kulturne pretpostavke kolektivnog identiteta i zato može postati trauma za zajednicu koja se u njemu prepoznavala. Upravo tu počinje preobražaj počinioca u tragičnog heroja, mučenika ili žrtvu tuđe nepravde: u njemu se više ne brani samo konkretan čovjek nego moralna biografija čitave grupe. Gizenova formula da „nema privatnih heroja“ zato je ovdje presudna: heroja ne proizvodi njegova biografija sama po sebi, nego zajednica koja ga pamćenjem, pričom, ritualom i mjestima sjećanja neprestano ponovo stvara.
Ako nam za opisani proces mitologizacije treba kontrolna grupa unutar bošnjačkog korpusa, imamo je pred nosom. Grupa bošnjačkih alima i intelektualaca (prof. dr Džemaludin Latić, prof. dr Safvet Halilović , prof. dr Šefik Kurdić, prof. dr Izet Terzić), bliskih Stranci demokratske akcije i Islamskoj zajednici BiH je 30. marta 2015. uputila saudijskom kralju Salmanu pismo podrške vojnoj operaciji „Oluja odlučnosti“ u Jemenu, slaveći je kao borbu protiv „šijske ekspanzije“ i podržavajući saudijsku intervenciju; rat koji je uslijedio, naravno uz odgovornost i drugih zaraćenih strana, UNDP je do kraja 2021. procijenio na oko 377.000 ubijenih povezanih sa sukobom, od čega oko 154.000 kao posljedica direktnog nasilja i oko 223.000 posredno od gladi, bolesti i urušavanja uslova života. A 24. aprila 2015, baš na stogodišnjicu početka uništenja osmanskih Jermena, u Sarajevu je održan skup na kojem se uzvikivalo da „jermenski genocid nije istina“ i nosili transparenti „Nema genocida“; Anadolu je tada izričito zabilježio da su skupu prisustvovale i članice udruženja Majke Srebrenice i Majke Žepe, a Munira Subašić je govorila u prilog relativizaciji onoga što se dogodilo 1915. Samo je u takvom režimu selektivne empatije bilo moguće da Mušan Topalović Caco, komandant 10. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH, direktno odgovoran za ratne zločine nad sarajevskim Srbima, bude sahranjen u samom Memorijalnom centru Kovači, u prvom redu nasuprot turbeta Alije Izetbegovića, čime je prostornim jezikom kolektivnog pamćenja iz sfere moralne osude premješten u sakralizovani pejzaž zajedničke žrtve i tako simbolički trajno upisan u nacionalnu mitologiju.
Sarajevska toponimija pokazuje da ova vrsta memorijalne selekcije nije izuzetak nego pravilo. Taksativno, u gradu i Kantonu Sarajevo danas postoje: Ulica reisa Fehima Spahe, po reisu-ul-ulemi koji je 1941. pozdravio uspostavljanje NDH i pozvao muslimane na lojalnost njenom državnom poretku; Ulica Mustafe Busuladžića, kao i javna OŠ „Mustafa Busuladžić“, nazvani po pripadniku „Mladih muslimana“ i ratnom publicisti čiji su tekstovi sadržavali izrazit antisemitizam i simpatije prema silama Osovine; Ulica Muhameda efendije Pandže, po čovjeku koji je bio jedan od ključnih muslimanskih zagovornika obraćanja Hitleru 1942. i koji je potom agitovao za regrutovanje bosanskih muslimana u 13. SS diviziju „Handžar“; Ulica Sulejmana Pačariza Hodže, po komandantu muslimanske milicije koji je sarađivao s italijanskim i njemačkim okupatorima, a pred kraj rata dobio čin pukovnika Hrvatskih oružanih snaga pod komandom Maksa Luburića; Ulica Alije Nametka i javna OŠ „Alija Nametak“, po piscu koji je za vrijeme NDH radio kao lektor i intendant Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu, ideološki podržavao ustaški režim i zbog svog ratnog angažmana nakon 1945. bio osuđen; Ulica Asafa Serdarevića, po pripadniku „Mladih muslimana“ koji se priključio oružanom pokretu Muhameda Pandže; te Ulica Osmana efendije Rastodera, po komandantu kolaboracionističke muslimanske milicije u Sandžaku. Takvo pamćenje funkcioniše upravo tako što istorijsku biografiju razdvaja od memorijalne figure: protivrječnosti, političke lojalnosti, kompromitujući postupci i konkretan istorijski kontekst postepeno nestaju, a ostaje prečišćena slika mučenika, patriote ili žrtve „tuđe“ represije. Kolektivno sjećanje, dakle, ne pamti više konkretnog čovjeka nego simbol koji mu je naknadno dodijeljen i koji služi moralnoj samopotvrdi zajednice. Isti mehanizam vidljiv je danas u dijelu srpskog društva u odnosu prema Ratku Mladiću: što se njegova stvarna istorijska biografija, sa svim dokumentovanim zločinima, više potiskuje iz vidnog polja, to lakše na njeno mjesto stupa redukovana figura „vojnika koji je branio narod“, porodičnog čovjeka i žrtve neprijateljskog suda. U oba slučaja humanizacija prestaje biti put ka razumijevanju istorijske ličnosti i postaje tehnika njenog izdvajanja iz istorije.
To, naravno, ne čini ni Bošnjake ni Srbe „gorim narodom“, niti ih pretvara u nekakav civilizacijski izuzetak, nego ih upravo smješta u mnogo širi, univerzalni obrazac načina na koji zajednice prerađuju vlastite počinioce, žrtve i sjećanja. T ijest pokazuje istu strašnu antropološku „pravilnost“ kao i u slučaju hrvatskog postjugoslovenskog društva: Tompsonov masovni kult, sa normalizacijom pozdrava „Za dom spremni“, može koegzistirati s višegodišnjim pokušajima revizije karaktera Jasenovca, koji su dobijali prostor i u dijelu rimokatoličkog medijskog prostora, naročito u Glasu Koncila, gdje su objavljivani tekstovi oslonjeni na teze Igora Vukića o „radnom logoru“ i dovođeno u pitanje shvatanje Jasenovca kao sistema masovnog ubijanja. Ni ovdje nije poenta da su Hrvati „gori“, nego da se vlastita istorijska tama posvuda daleko lakše relativizuje nego tuđa. Empatija prema „našima“ i moralna anestezija prema „anamo onima“ nisu srpski patent nego jedna od najmračnijih ljudskih konstanti.
Vuk Bačanović: Najstrašnija i najtragičnija ličnost srpskog Dvadesetog vijeka
To, međutim, ni najmanje ne abolira političke, vjerske i medijske strukture koje takve obrasce prepoznaju, svjesno proizvode i održavaju onda kada im služe za mobilizaciju, legitimaciju vlasti ili disciplinovanje sopstvene zajednice. Antropološka univerzalnost mehanizma ne ukida konkretnu političku odgovornost onih koji od selektivnog pamćenja, straha i moralne isključivosti prave trajan resurs političke moći.
P. S. Srbe se, naročito zbog ratova devedesetih i težine zločina čiji je najmračniji simbol postao Ratko Mladić, krajem XX vijeka često poredilo s Nijemcima i nacističkim iskustvom. Na prvi pogled ta analogija može izgledati zavodljivo, ali je istorijski prilično površna: srpsko iskustvo XX vijeka po strukturi kolektivnog pamćenja daleko više podsjeća na jermensko. Kao što je jermenski identitet nemoguće razumjeti bez katastrofe genocida, raseljavanja i gubitka čitavih zavičaja, tako se ni srpsko kolektivno pamćenje ne može odvojiti od masovnih stradanja, progona i genocidnog nasilja koje su Srbi preživjeli tokom istog stoljeća. To, naravno, ni najmanje ne umanjuje zločine koje su Srbi počinili nad drugima, ali bitno mijenja perspektivu: pred nama nije narod koji je iz nekakve istorijske nevinosti jednostavno postao „novi Nijemac“, nego zajednica čije je stvarno iskustvo žrtve moglo postati jedan od materijala za kasniju nacionalističku mobilizaciju, samoopravdavanje i moralnu sljepoću prema tuđoj patnji. Kada hrvatsko i bošnjačko desničarenje svoje moralizatorske ekskurse pretvori u priču o Srbima kao isključivim nosiocima zla koji su se navodno udaljili od „civilizacije“, gubi iz vida da su i Srbi bili istorijski stradalnici; baš kao što srpsko društvo, kada vlastitu žrtvu pretvori u jedinu mjeru istorije, postaje slijepo za patnju koju su drugi pretrpjeli od srpskih ruku. Srbi su, na kraju, samo ljudska bića: ni za milimetar bolja, ali ni za milimetar gora od drugih.
