Piše: Vuk Bačanović
Najlakše je Ratka Mladića – a za potomke njegovih žrtava, razumljivo, gotovo nemoguće – zamisliti kao da se rodio onakav kakvog ga pamtimo iz Srebrenice: razmetljiv, opijen pobjedom nad gradom koji se nije ni branio, pred kamerama koje su bilježile kako dva vijeka istorije sabija u jednu mračnu rečenicu o tome da je, poslije bune protiv dahija, konačno došlo vrijeme da se „Turcima osvetimo na ovom prostoru“. Ali ljudi se, na čuđenje mnogih koji svijet doživljavaju kao jeftinu sapunicu, ne rađaju kao dovršeni zločinci. Mladić je potekao iz svijeta koji je, barem u svom službenom moralnom jezgru, prezirao ideju krivice po rođenju, krvi i vjeri, i vjerovao da čovjeka ne određuje porijeklo nego ono što čini. Upravo zato je njegov kasniji pad toliko tužan i porazan: nije riječ o čovjeku koji nikada nije znao drugačije, nego o čovjeku koji je znao, a ipak se korak po korak sunovratio u kaljugu u kojoj se savremenik više ne vidi kao ljudsko biće nego isključivo kao nasljednik drevnog neprijatelja, a masovno ubijanje kao nastavak vrlo logične istorijske osvete.
Rođen je usred Drugog svjetskog rata, u siromašnim Božanovićima kod Kalinovika, u kraju u kojem rat nije bio grandiozni guslarski ep nego svakodnevno odsustvo, strah i smrt najbližih. Otac Neđo, borac NOB-a, poginuo je 1945. u borbama sa HOS NDH na pravcu Bradina–Ivan-sedlo, dok je Ratko još bio dvogodišnjak, pa je majka ostala da sama podiže porodicu. Njegovo poslijeratno djetinjstvo bilo je obilježeno oskudicom, a vojna škola predstavljala je za seoskog dječaka i put iz bijede i ulazak u jedan sasvim drugačiji svijet. Iz njega Mladić nije izašao kao srpski nacionalista, još manje šovinista, nego kao oficir Jugoslovenske narodne armije, član Saveza komunista i profesionalni vojnik države koja je vlastiti smisao gradila na zavjetu da se mržnja po imenu, vjeri i krvi, i bratoubilaštvo koje je iz nje u balkanskim istorijama više puta proizlazilo, više nikada ne ponove.
Američki novinar David Binder je 1994. zabilježio gotovo zaboravljenu činjenicu: na posljednjem jugoslovenskom popisu Mladić se nije izjasnio kao Srbin nego kao Jugosloven. Sam Mladić mu je govorio da nekada nije ni mogao zamisliti da će zajednički život postati nemoguć, a onda izgovorio rečenicu koja, pročitana iz današnje perspektive, zvuči gotovo kao nesvjesno napisan epitaf vlastitom moralnom sunovratu: „Čovjeka oblikuju događaji kroz koje prolazi.“ U toj jednoj rečenici kao da već stoji čitav luk njegovog preobražaja: od oficira države koja je počivala na ideji zajedničkog života do čovjeka koji će nekoliko godina kasnije govoriti jezikom krvi, istorijske osvete i „Turaka“.
Jer događaji čovjeka ne oblikuju tako prosto kao čekić komad željeza. Oni ga pritiskaju, lome, iskušavaju, nude mu opravdanja i izgovore, ali ga ne oslobađaju moralne odgovornosti. Između onoga što nam se dogodilo i onoga što ćemo zbog toga učiniti drugima uvijek ostaje prostor izbora koji često uslovljava razliku između empatičnog ljudskog bića i čudovišta.
Upravo zato je toliko važan 12. maj 1992. U Banjoj Luci političko rukovodstvo bosanskih Srba raspravlja o strateškim ciljevima države koju tek namjerava izboriti, a general koji će istoga dana stati na čelo njene vojske još govori jezikom jednog drugog svijeta. Radoslav Brđanin, ne imenujući ga, zgraža se nad tim što političko vaspitanje u Banjalučkom korpusu može držati Musliman; Mladić odmah razumije da se misli na oficira Mesuda Hasotića i uzima ga u zaštitu: bolje je, govori, da Hasotić bude „tu pored nas“ nego u rovu protiv njih, jer je to čovjek s kojim je služio i kojeg poznaje. A onda, kao da posljednji put naglas izgovara granicu preko koje ni sam još nije spreman preći, kaže: „Rat ne možemo voditi… protiv naroda“, „mi nećemo rat protiv Muslimana kao naroda, niti protiv Hrvata kao naroda“. Ljudi nisu predmeti koje je moguće razmjestiti prema nacrtanoj karti, niti postoji „rešeto“ kroz koje će se prosijati stanovništvo tako da ostanu samo Srbi. „To je, ljudi, genocid.“ I ne zaustavlja se ni tu: treba, kaže, pozvati svakoga ko pripada toj zemlji, jer je i njemu „mjesto sa nama i pored nas“; Muslimane ne treba „proterati ili podaviti“, a u njegovim Božanovićima „i Srbi i Muslimani jedni druge moraju čuvati“.
Kada se te riječi danas čitaju iz luciferijanske sjenke jula 1995, one ne donose olakšanje, već nasuprot – još težu osudu. Jer pokazuju da Mladić u zločin nije zagazio kao čovjek koji nikada nije znao razliku između političara, vojske i naroda, između krivice i porijekla, između rata i istrebljenja. Znao je. Znao je da se čovjek ne može osuditi samim tim što je rođen kao Musliman; znao je da narod nije isto što i vlast koja ga vodi; znao je čak i ime onome času kada se preko te granice pređe: narodoubistvo. Zato je njegov kasniji put toliko mračan. Njegov put nije bio uslovljen neznanjem, nego protiv vlastitog znanja; nije zalutao na teritoriju bez putokaza, nego je kraj njih počeo bezobzirno prolaziti, jednog za drugim, dok ih naposljetku više nije mogao ni vidjeti.
A onda je granica koju je tako jasno imenovao počela nestajati najprije iz jezika. Već 1993. u razgovoru za NIN bosanski Muslimani više nisu naprosto narod čije je pravo na život dvije godine ranije branio pred poslanicima: sada su „poturice“, ljudi koji su „izdali srpski narod“ promijenivši vjeru, čak „najgori ološ srpskog naroda“. U avgustu 1994. kamera ga snima dok prolazi Podrinjem, kraj razorenih muslimanskih kuća, i gotovo pohvalno govori snimatelju: „Neka vide naši Srbi šta smo im uradili, kako smo Turke sredili. U Podrinju smo mi Turke pomlatili.“ Zatim dodaje da bi, da ih u Srebrenici ne čuvaju vojnici UN-a, „davno bi njih nestalo na ovom prostoru“. U martu 1995. u presretnutom razgovoru više nema ni te ostatke distance: „Gde god vidiš Turčina, na nišan, i pošalji ga na ahiret.“ Tako se pred nama, gotovo iz rečenice u rečenicu, odvija ona najstrašnija preobrazba koju rat može izvršiti u čovjeku, ali koju čovjek ipak mora prihvatiti da bi se dovršila: Hasotić, oficir i poznanik kojeg je trebalo sačuvati pored sebe, postaje bezimeni „Turčin“; komšija prestaje imati svoje lice i svoju biografiju, savremenik biva protjeran iz vlastitog vremena i pretvoren u potomka „dahije“ od prije dva vijeka.
Vuk Bačanović: Udžbenik koji je ostao vjeran istorijskoj Crnoj Gori
To je mitsko biće sastavljeno od 1389, dahija, 1941, ustaša, ubijenog oca, njemačke okupacije, islamske opasnosti i rata koji se upravo događa. Američki novinar Robert Blok, ratni dopisnik koji je Mladića lično intervjuisao i 1995. u The New York Review of Books objavio veliki njegov portret, zapazio je upravo tu jezivu sposobnost ukidanja istorijskog vremena: prošlost i sadašnjost u Mladićevom govoru počinju da se slivaju u jednu istu bitku. Govorio je da su rat devedesetih započeli „isti ljudi kao 1941“. I nije problem priznati da su na drugoj strani zaista postojali ljudi koji su svjesno prizivali 1941, otvoreno ili skriveno obnavljali njene simbole, mržnje i zločinačke obrasce; problem nastaje onda kada se njihova krivica prenese na čitave populacije koje su se sa vlastitim transgeneracijskim traumama borile jednako kao i Mladić koji se proglasio za njihovog strašnog sudiju.
I onda dolazi Srebrenica, ne kao početak tog preobražaja, nego kao mjesto na kojem se on napokon pokazuje dovršenim. Pred kamerom Mladić više ne govori jezikom čovjeka koji pokušava razlikovati krivca od nedužnog, nego jezikom samozvanog izvršioca neke drevne pravde: „Napokon je došao trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ U toj rečenici nema više ni 1995. godine ni stvarnih ljudi pred njim. Postoji samo jedna izmišljena istorijska sudnica u kojoj je on sebi dodijelio i ulogu tužioca i sudije i krvnika, a živim ljudima presudio zbog mrtvih ljudi koje nikada nisu poznavali. Tu se njegov pad dovršava na način strašniji od svakog političkog fanatizma: čovjek koji je nekada upozoravao da bi prosijavanje naroda kroz „rešeto“ bilo narodoubistvo sada vlastitu mržnju doživljava kao neizbježnu istorijsku pravdu. Srebrenica zato nije samo mjesto zločina koji je naredio i omogućio; ona je mjesto na kojem je jedan čovjek, prethodno izgubivši drugoga iz vida, konačno izgubio i najboljeg sebe.
Zato Ratka Mladića ne treba izgoniti iz ljudskog roda da bismo se nastavili opijati obmanjujućom iluzijom da njegov pad nije čovječanski, nego neka specifična srpska osobina. Naprotiv, tek kada mu vratimo svu njegovu ljudskost, njegova krivica dobija svoju punu, gotovo nepodnošljivu težinu. Jer pred nama nije biće sazdano od tamne materije, nego prosto ljudsko biće koje je poznavalo ratnu i poratnu oskudicu, tragalo za očevim grobom koji mu je pronašao lokalni konjički musliman, usvojilo vojničku disciplinu tako dragu balkanskom mentalitetu, očigledno zadobilo drugarstvo ljudi različitih nacionalnosti i humanu jugoslovensku ideologiju da se poslije hiljadugodišnjih užasa ipak može i mora živjeti i boriti zajedno. Sve je to nosio u sebi i onda, najprije malo-pomalo, a onda poput nezaustavljive bujice, dopustio da mu isključivo njegov život prestane biti iskustvo iz kojeg se uči, a postane skladište „istorijskih“ opravdanja za dehumanizaciju i pogubljenje bližnjih.
Zluradi propovjednici vječne mržnje među balkanskim narodima najradije bi u tome vidjeli dokaz da je onaj kasniji Mladić bio jedini „pravi“, a da je onaj raniji, koji je govorio o zajedničkom životu, razlikovanju naroda od režima i uzajamnom čuvanju, bio samo licemjer iza tankog premaza jugoslovenskog humanizma. Ali ništa ne bi moglo biti pogrešnije. Oba su bila autentična, jer čovjek nije nepomični i zauvijek utvrđeni monolit nego vječno ratište vlastitih mogućnosti. U Mladiću je naposljetku pobijedio onaj koji je dopustio da mu isključivo mržnja postane tumač svijeta, a umišljeno pravedništvo i mesijanski kompleks zamjena za savjest i empatiju. I upravo je tu lekcija koja nadilazi njega samog: niko nije zauvijek zaštićen svojim nekadašnjim uvjerenjima, dobrim namjerama ni časnim uspomenama ako jednoga dana pristane da vlastitu bol pretvori u pravo nad tuđim životom.
Tragedija zato nije u tome što je nekakvo srpsko mitsko čudovište učinilo isključivo srpske čudovišne stvari, kako bjesni čudovišna propaganda ostatka jugoslovenskih nacionalizama. Tu nema shvatanja biblijske tragedije čovjekovog posrnuća, već samo usvajanja ustaške rasističke zoologije koja je dvogodišnjem Ratku otela oca. Tragedija je što je čovjek koji je u teškom trenutku znao reći „Srbi i Muslimani jedni druge moraju čuvati“ stigao do Srebrenice da objavi kako je došlo vrijeme za osvetu „Turcima“. Samo u tom smislu je Ratko Mladić najtragičnija i ujedno najstrašnija osoba srpskog Dvadesetog vijeka.
Vuk Bačanović: Dimitrijević i Ljakić – Krv Aveljeva ne optužuje žrtvu
Jer, između te dvije rečenice nije samo Mladićeva ratna biografija nego čitava anatomija moralnog sunovrata: put kojim čovjek od svijesti o nedodirljivosti života nevinog čovjeka stiže do umišljenog prava da ga oduzme.
I možda najstrašniji trenutak srpskog Dvadesetog vijeka.
Izvor: Portal Zeta
