Piše: Oliver Janković
Novak Đoković, 39-godišnji najbolji teniser svih vremena, počeo je svoj novi GS u Njujorku, duelom protiv ko zna kojeg po redu anonimusa i autsajdera željnog Novakovog skalpa. I mada je, nenadano, izgubio prvi set u taj-brejku (što su definitivno znaci starosti, koji su ranije bili nezamislivi), srpski teniser je uzeo stvar u svoje ruke. Uprkos sparini, mučnini, napaljenom protivniku, duplo većem broju neiznuđenih greški Đoković pravi niz od dva dobijena seta (7:5, 6:4) a sljedeći, červrti set meča, otpočinje brejkom i vođstvom od 2:1. Činilo se da će „matori“ napraviti klasičan preokret i novom pobjedom najaviti svoj realni pohod na 25. GS titulu. Jer, na ovom US openu nema Sinera, Alkaraz je došao rovit… itd.
Međutim…“Hjuston, imamo problem“! Na tim, njemu prirodnim, nadzemaljskim visinama, na kojim je ostao sam sa anđelima i demonima šampiona, Novak je počeo da se cijepa… po svim šavovima. Od tada, pa do kraja meča osvojio je samo jedan jedini gem, a mladi Argentinac sa druge strane mreže, ni kriv ni dužan, ušao je u istoriju.
Đoković i Crna Gora, posebna veza; Tamo gdje je Novak najviše Novak
Bilo je bolno i tužno gledati ovo raspadanje Novakove sportske figure na njujorškom terenu. Sve je podsjetilo na ovogodišnji Rolan Garos i duel sa Brazilcem Fonsekom. Isto 5 setova, isto demonstracija nemoći i pad u ponor… Čini se da, ovih dana, gledamo jasne granice ljudskih moći, kao što smo prije 10 godina gledali bezgraničnu moć šampiona. Sa visina postignuća i neugašenih ambicija, na koje se niko osim njega nije popeo, Novak se upravo stropoštava, bez svoje krivice i grijeha. Iz samo jednog razloga: jer je čovjek, smrtno biće, stvor sa svojim granicama.
Pretpostavljam da slijedi javni prekor u stilu: što se ne povuče? šta još radi tamo? samo se blamira… itd. Takvi, koji će to reći, zaboravljaju da je on tamo zbog nas, zbog naših dojučerašnjih očekivanja da ćemo njim i njegovim reketom udariti cijelom nepravednom svijetu još jedan srpski šamar. Zbog težnje da mali pokažu velikima da su veći od njih. Zbog darova koje mu je Bog dao, a posebno onog dara da bude najbolji na svijetu. Takav soko koji je navikao previsoko da leti, nije kadar „spakovati“ svoja krila i preći u društvo žaba. Ovo „cijepanje“ atoma, molekula, tkiva – na visinama koje nijesu predviđene za duži ljudski opstanak i boravak, ovo je cijena svih nebrojenih radosti i uzbuđenja koje nam je do sada donio i koje ništa od ovih današnjih posrtanja ne može pomračiti.
Pred nama je bar još jedno „novakovsko“ uzbuđenje i iščekivanje. A to je pitanje: šta sad? Za nekoga ko je sinoć bio na korak od pobjede nad duplo mlađim protivnikom (2:1 u setovima i brejk prednosti u četvrtom) odustajanje nije opcija. Za „momka“ koji je ove godine imao finale AO i polufinale Vimbldona, odustajanje nije opcija. Za nekoga ko je aktuelni olimpijski šampion, i koji želi da „brani“ svoje zlato za dva ljeta u LA, odustajanje nije opcija. Pozicija na ATP listi i bodovi na njoj odavno nijesu bitna tema. Đokoviću ostaje da amfibijskim skokovima sa turnira na turnir, po rasporedu koji sam osjeti kao najpovoljniji, nekako „dobaci“ do narednog Melburna, a poslije njega i do Vimbldona 2027.
To su turniri na kojima se osjeća kao kod kuće i na kojima (vidjeli smo to ove godine) igra najbolje. Poput onog rasparčanog Apola 13, kome je otkazivao jedan po jedan uređaj, na njegovom putu u nedohvatljivo, naš miljenik mora da presabere preostalu energiju, da pogasi sve suvišne motore, otkači sve module predviđene za ono što više nije opcija, i da se bezbjedno spusti na zemlju, odakle je krenuo u neviđena kosmička krstarenja. A to „prizemljenje“, … it will be something!
