Piše: Redakcija
Juče je Crnu Goru potresao stravičan zločin. U Danilovgradu, na strelištu „Češka zbrojovka“, ruski državljanin Mihail Nikolaevič Šabunjin, čiji je status i razlog boravka u Crnoj Gori u ovom času još uvijek nepoznat široj javnosti, hladnokrvno je likvidirao trojicu zaposlenih na tom strelištu a potom pobjegao vozilom jednog od stradalih.
Nakon napuštanja ukradenog vozila, taksijem se prebacio u okolinu Herceg-Novog, gdje su ga policijske snage locirale i okružile. Nakon što je otvorio vatru na policijske službenike, Šabunjin je pucao u sebe i tako okončao svoj pokušaj bijega nešto prije četiri časa ujutro.
Surovost zločina i činjenica da je veći dio jučerašnjeg dana monstruozni ubica bio na slobodi podigli su na noge čitavu Crnu Goru. Policijske i bezbjednosne snage, uz podršku vojske, reagovale su veoma ekspeditivno i efikasno i veoma brzo locirale bjegunca, onemogućivši mu dalje kretanje.
S obzirom na konfiguraciju terena i veći broj mogućih pravaca za bijeg koji su Šabunjinu bili na raspolaganju, policijske, bezbjednosne i vojne snage zaslužile su svaku pohvalu, tim više što je potjera za jednim bjeguncem uvijek teža od potjere za grupom koja je vidljivija i lakše uočljiva.
Ljudi na tri najvažnije političke pozicije u Crnoj Gori, predsjednik Milatović, predsjednik Skupštine Mandić i premijer Spajić, odmah su se obratili javnosti odmjerenim saopštenjima, izrazivši saučešće porodicama stradalih i pozivajući građane na oprez do neutralisanja prijetnje koja nipošto nije bila zanemariva. Spajić je pored toga najavio i proglašavanje dva dana žalosti u zemlji, te pomjeranje početka školske godine u Danilovgradu na 3. septembar.
Oni nedobronamjerni među političarima i političkim aktivistima, ovaj su put imali dovoljno obzira i razbora da ne ponove greške iz prošlosti i da ne uznemiravaju javnost dramatičnim propagandnim objavama i da okrivljuju političke protivnike za kriminalni čin koji u sebi nema političke konotacije.
Izuzetak je advokat Veselin Radulović koji se već danas na portalu AntenaM oglasio površnim tekstom prepunim opštih mjesta i besmislenih pitanja iz kojih je lako zaključiti da advokat Radulović ili ima skrivene aktivističke i političke namjere pa koristi zločin za skupljanje političkih poena, ili nema ni najblažeg pojma o policijskim poslovima i o potražnim taktikama, tehnikama i procedurama koje nisu nimalo lagane i jednostavne za organizaciju i vođenje, te o prikupljanju operativnih i bezbjednosno interesantnih saznanja. Zato su njegovi prijekori i omalovažavanje potjere za Šabunjinom u najmanju ruku sramotni i maliciozni, a uz to ničim ne doprinose jačanju društvene svijesti.
Na ovom mjestu bitno je naglasiti sljedeće: da su u Crnoj Gori na vlasti neke druge političke snage, Žurnal bi pred javnost izašao sa istim ovim tekstom i u njemu bi bila promijenjena samo imena političara na ključnim pozicijama. Nismo sigurni da bi i Radulović objavio svoj tekst, da su na vlasti političke snage koje on smatra sebi bliskim. Zato njegov tekst može samo da služi na sramotu, i njegovu ličnu i medija koji je pristao da ga objavi.
Zločin u Danilovgradu desio se bez prethodnih izrazitih upozorenja i to je jedan od onih zločina koji se mogao desiti bilo gdje, ne samo u Crnoj Gori. Upravo je stoga bitno ozbiljno se pozabaviti ovom tragedijom jer je ona podsjetnik da je Crna Gora dio svijeta i da je stoga izložena prijetnjama i iskušenjima kakvi se sreću svuda po svijetu.
Državni organi u ovom slučaju reagovali su efikasno i profesionalno, zasluživši sve pohvale, ali te pohvale nisu i ne smiju postati lovorike na kojima će se uspavati. Vlada i Skupština pred sobom imaju zadatak da što brže pripreme i u skupštinsku proceduru uvedu prijedlog mnogo strože regulative za obezbjeđivanje vatrenog oružja i ubojnih sredstava na streljanama, strelištima, prodavnicama naoružanja… kako bi se spriječilo da kriminalne strukture lako dođu do takvog plijena.
Posebno je bitno regulisati pitanje automatskog naoružanja na civilnim strelištima. Automatskom naoružanju mjesto je isključivo u vladinim agencijama, dakle u vojsci, policiji i bezbjednosnim agencijama, i ne postoji nijedan razlog koji bi opravdao mogućnost da i civili dolaze u dodir s njim. Uostalom, tu je dovoljno slijediti pravnu praksu drugih, razvijenijih zemalja.
No najvažnija lekcija koja se već sada može izvući iz ovog slučaja, i koja se ne odnosi samo na Crnu Goru, jeste opasnost koja se javlja kada politika na sebe preuzme posao definisanja bezbjednosnih prijetnji i izazova, umjesto da taj posao ostavi nadležnim i osposobljenim službama. Politike su sklone da prijetnje i izazove proglašavaju u skladu sa svojim agendama, često bez stvarnog ili barem čvrstog uporišta u stvarnosti.
Zadaća politike jeste da uspostavi i sprovodi efikasan legislativni okvir koji štiti temeljne vrijednosti, javno dobro i interes društva, a bezbjednosnim prijetnjama i izazovima treba da se bave nadležna bezbjednosna i policijska tijela. To ne znači da bi zločin u Danilovgradu bio spriječen, jer nisu postojali indikatori da će do njega doći, već ovu misao treba shvatiti u kontekstu budućnosti.
Tamo gdje politika preuzme monopol na određivanje prijetnji i izazova, a takav proces upravo traje u Trampovoj Americi, tamo su policijske snage sklone da kao prijetnju vide samo ono za šta im je politika rekla da je prijetnja, a sve drugo da zanemaruju. Na taj način društvo se izlaže povećanoj opasnosti, u njemu se stvara klima nesigurnosti i straha a takvo stanje onda otvara prostor raznim i veoma mračnim razvojima događaja.
Za kraj, ostaje otvoreno pitanje ko je bio i šta je tačno radio Mihail Nikolaevič Šabunjin. Dostupni podaci govore o njegovim čestim prelascima granice u BiH, ali ne objašnjavaju razloge tih putovanja. Šabunjin je bio hladnokrvni ubica, a oprema koja je pronađena kod njega nakon što je izvršio samoubistvo pokazuje da je on vladao znanjima i vještinama za preživljavanje u prirodi kojima najveći broj ljudi ne vlada.
O njegovim aktivnostima i poslovima ne treba nagađati jer to ne vodi nigdje. Odgovore na ta pitanja treba da daju nadležne bezbjednosne i policijske službe, a u ovom konkretnom slučaju od vitalnog je značaja razmjena operativnih informacija sa policijskim i bezbjednosnim strukturama Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, jer je Šabunjin upravo tamo često odlazio, a po svoj mu je to trebala biti i konačna destinacija bijega.
Zločin u Danilovgradu ostavio je neizlječive i duboke rane na tri porodice. Upravo te rane obavezuju državnu upravu i vlasti u Crnoj Gori da ovaj zločin iskoriste kako bi pooštrili i prilagodili potrebne zakone i tako povećali bezbjednost građana. Ali pored zakona, potrebno je uložiti dodatni napor da nadležne policijske i bezbjednosne agencije postanu još efikasnije. Živimo u svijetu u kojem se prijetnje neprekidno usložnjavaju i postaju sve teže i izazovnije. Zato i snage koje se protiv njih bore moraju neprekidno da napreduju. Te snage u Crnoj Gori pokazale su da postoji temelj na kojem će se graditi taj napredak. Da bi se zaista gradio, potrebno je da vlast u Crnoj Gori ostane posvećena putu na kojem se nalazi i ciljevima koje je pred sebe postavila.
