U situaciji kada je zbog nepovoljnog razvoja događaja doslovce na kocki svjetski mir, od manje je suštinske važnosti ko je zaista kriv – da li NATO koji je svoje vojne baze uporno gradi na granicama Rusije, ili pak Rusija koja svoje granice previše primakla granicama NATO-a
U proljeće 1949. državni sekretar SAD Din Ačeson svjedočio je pred Spoljnopolitičkim odborom Senata o svrsi nastanka Sjevernoatlanskog saveza. Na oduševljenje predsjedavajućeg, senatora Toma Konelija, Ačeson je tvrdio da NATO neće biti usmjeren ni protiv jedne zemlje – „već isključivo protiv agresije“.
PREDSJEDAVAJUĆI KONELI: Drugim riječima, ukoliko zemlja koja nije potpisinica (ovog sporazuma) ne pomišlja, ne razmišlja i ne planira agresiju, ili oružani napad na neku drugu zemlju, nema razloga da strahuje od ovog sporazuma“.
SEKRETAR AČESON: To je tačno, senatore Koneli. Čini mi se da bi svaku zemlju koja tvrdi da je ovaj sporazum usmjeren protiv nje trebalo podsjetiti na biblijsku izreku da -„bježe bezbožnici kad ih niko ne goni“.
Pola vijeka kasnije NATO se udaljio od osnovne zamisli njegovih osnivača po kojima Sjevernoatlanska povelja ne bi trebalo da predstavlja čak ni vojni savez, već „savez protiv samog rata“. 1999. godine izvršena je agresija na SR Jugoslaviju – zemlju u srcu Evrope koja je niti planirala, niti pomišljala da izvrši vojni atak na neku drugu zemlju.
Mnogi su to tada tumačili kao pokušaj da se NATO kao jedan ipak relikt Hladnog rata revitalizuje, tj. da nakon nestanka SSSR-a i Varšavskog pakta, ponovo pronađe razlog da postoji. Alijansa je od tada do danas u fazi ekspanzije sa intencijom da usisa gotovo sve bivše članice nekada istočnog bloka.
75 godina kasnije NATO se svojim širenjem na istok uveliko nalazi u dvorištu Rusije, što u Moskvi, blago rečeno, gledaju sa podozrenjem. Dok su kao najnovije članice primljene Švedska i Finska, u Ukrajini bukti stravičan rat, što stratege u Alijasni ne sprečava da kuju planove o članstvu Ukrajine u NATO. U trenutku kada se i Baltik polako militarizuje, američki milijarder Ilon Mask ideju o Ukrajini kao sledećoj članici upoređuje sa scenarijom o nukleranom armagedonu.
„Ovako počinje film o nuklearnoj apokalipsi“ – komentar je Maska na govor državnog sekretara SAD, Entonija Blinkena, povodom 75-godišnjice Alijanse, u kom poručuje da će Ukrajina ući u NATO.
Kako će izgledati dalja avantura širenja Alijanse na Istok za sada može samo da se nagađa. Ipak, upozorenje da se radi o „tragičnoj grešci“ koje je još 2. maja 1998. u New York Times-u izrekao ne bilo ko – već pisac čuvenog Dugog telegrama iz Moskve- Džordž Kenan, djeluje sve zlokobnije.
Američki diplomata i strateg, ideolog čiji će članak iz 1947. za Foreign Affairs poslužiti kao biblija politike obuzdavanja zbog koje su SAD izašle kao pobjednik iz Hladnog rata, tvrdio je tada da: „neurotičan pogled Kremlja na međunarodne odnose potiče od tradicionalnog i instiktivnog ruskog osjećaja nesigurnosti“.
S toga je ovaj izuzetan analitičar pod kraj života bio razumljivo konsterniran činjenicom da Alijansa nakon 1995. kreće u novi talas ekspanzije ka istoku:
„Nije bilo nikakvog razloga za sve ovo. Niko više nikome ne prijeti. Širenje (NATO-a) će učiniti da se očevi osnivači ove nacije prevrću u svojim grobovima. Potpisali smo da ćemo štiti čitav niz država, iako nemamo ni resusre, niti namjeru da to ozbiljno činimo“, kazao je zabrinuti Kenan.
Ono što je opominjuće jeste da je sve navedeno izrečeno u momentu kada je NATO tek otpočinjao svoju ekspanziju istočno od rijeke Odre. Rezultat svega je da je 25 godina kasnije svijet, a naročito Evropa, daleko rizičnije mjesto za život. Okolnost da se trenutno na tlu Evrope vodi rat prevashodno govori o nedostatku prostora za strateški kompromis između Zapada, odnosno Amerike i Rusije.
U situaciji kada je zbog nepovoljnog razvoja događaja doslovce na kocki svjetski mir, od manje je suštinske važnosti ko je zaista kriv – da li NATO koji je svoje vojne baze uporno gradi na granicama Rusije, ili pak Rusija koja svoje granice previše primakla granicama NATO-a.
Nebojša Popović
