Piše: Milorad Durutović
O automobilima ne znam puno. Znam da vozim, premda samo automatski mjenjač. Znam da se motor nalazi ispod haube, uglavnom. Pa ipak, svjestan svog krhkog znanja, nedavno sam se upustio u izazov da pronađem dobro očuvan polovni automobil, marke Golf 7. Znam šta sam tražio, ali sam više nego iznenađen onim što sam pronašao. U oglasnicima polovnjaka otkrio sam prave književne ornamente, taman i pojmovnik trgovačke antropologije.
Prijateljici kojoj sam pomagao u potrazi za automobilom, priznajući da o automobilima imam skromno znanje, u jednom času njenih sumnji, gotovo očajanja, citirao sam Mešu: „Umro je pjesnik, svejedno kakav, rodio se još jedan trgovac.“ Tako sam, dakle, počeo da trgujem riječima, hvatajući pojmove prodavaca i preprodavaca.
„Top stanje.“
„Kao nov.“
„Nije udaran.“
„Sitne ogrebotine.“
„Sitna estetika.“
„Samo sipaj i vozi.“
„Bez greške.“
„Bez ulaganja.“
No, više od svega fascinirao me jedan nesrazmjer: automobil nadomak punoljetstva, preživio tri vlasnika u Belgiji, misteriozno zimovanje u njemačkoj, bar dva uvoza, a u opisu oglasa stoji napomena: „Auto je u fabričkom stanju.“ Eto, dakle, misterije za mene, a muke za prijateljicu!
Dok sam ostajao u čudu jezika, kako bih opet ohrabrio prijateljicu, prilikom neposrednog pregleda vozila bio sam detaljan. Pogledao sam motor, suv kao barut, ponegdje oksidiran; možda ga je prodavac tuširao. Upalio iz prve, čemu sam upisao „plus“. Neke „sitne estetike“ ispeglao sam riječima da to tako mora, jer nije salonski model. Najzad sam čitavom dužinom tijela legao ispod automobila i zagledao šta ima dolje. Neko bi pomislio da gledam trapove, karter, izduvni sistem i bog zna šta sve ne. Istina je da sam više gledao mrave. Mala simulacija… bilo je važno da prodavac vidi kako ozbiljno pregledam automobil.
Na vrhuncu sam izvadio iz džepa magnet. E, tu je prodavac zanijemio. Gledao je u čudu dok sam magnetom, umotanim u maramicu, prelazio preko čitave limarije i pronalazio nekoliko mesta na kojima magnet nije davao znake života. Pogledao sam značajno prodavca, pa prijateljicu. On reče i ostade živ: „Pa nije auto iz fabrike.“ — „Molim, u oglasu tako ne stoji?“ Prodavac je ustvrdio da njega ne interesuje ima li nekih šara, je li lijepa boja, jer on prodaje automobile, a ne kozmetiku. U tom trenutku, činilo mi se, više nijesmo govorili o automobilu. Ja sam došao kao laik da pitam, a on kao prodavac da objasni. Međutim, nije se više tačno znalo ko kupuje, a ko prodaje.
Šta sam, naime, mogao? Tražio sam da umanji cijenu, pa da razmislimo dan-dva, mada je prijateljica bila zadovoljna i automobilom i cijenom.
Kako bih, ipak, umirio teret sopstvenog neznanja, natuknuh da bi bilo dobro da još jednom provjerimo automobil, ali da pozovemo pravog majstora. Rekoh, da nijesam ni ja čovjek u fabričkom stanju, ali za razliku od čovjeka, automobil može da se servisira. Opet sam se pozvao na Mešu: „Četrdeset mi je godina, ružno doba…“ Da ne budem pogrešno shvaćen, odmah sam dodao: „E tako ti je i sa polovnim automobilima.“ Kasnije sam još jednom pročitao isti oglas. „Auto je u fabričkom stanju.“ Pomislih: možda je prodavac bio u pravu.
Izvor: RTNK
