Piše: Zoran Kostiić Cane
Zoran Kostić Cane, frontmen kultnog beogradskog benda Partibrejkers, više od četiri decenije svojim glasom, stavom i stihovima odolijeva vremenu. Njegova muzika nije samo zvuk; ona je i poruka, protest, ogledalo stvarnosti. Na nedavnom gostovanju na Međunarodnom sajmu knjiga u Podgorici, Cane je predstavio svoju zbirku poezije „Ukrštene reči“. U razgovoru koji je uslijedio, otvoreno je govorio o ljudskoj potrebi za ogoljavanjem, o potrazi za suštinom i otporu prema lažnoj slici stvarnosti. On ne pristaje na kompromis, vjeruje da se kroz bol stiže do istine i da jedino kroz stalno traganje čovjek zadržava vlastiti smisao. U vremenu buke, Cane ostaje onaj koji zna da istinska snaga često leži u tišini proživljenog, a ne u glasnosti izgovorenog.
Na Međunarodnom sajmu knjiga u Podgorici predstavili ste svoju zbirku poezije „Ukrštene reči“. Stihovi koje smo imali priliku da čujemo nose duboku simboliku sukoba svijetla i tame u čovjeku, često zvučeći kao udarac i molitva u isto vrijeme. Da li čovjek mora da se ogoli do bola da bi došao do nečega istinskog?
Mora, jer čovjek mora da skine oklop koji nosi kroz život, kako bi mogao da se suoči sa stvarnošću i pronađe dublji smisao. Taj oklop je zaštita koju gradimo da bismo preživjeli svakodnevne borbe, ali upravo kroz ogoljavanje dolazimo do istine. Samo kada se otvorimo i postanemo ranjivi, možemo spoznati pravu suštinu života. U istini se moramo ogoliti, jer ona ne trpi maske i obmane. Laž nas, s druge strane, uvijek prekriva svojim obmanama, odvodeći nas od nas samih i onoga što je zaista važno.
Kakav put Vi birate u svijetu gdje prevladavaju buka i galama, gdje se očekuje da se ističete kroz glasnost, a Vi odlučujete da se suprotstavite tim očekivanjima na svoj način?
Kako da ti objasnim. Dižem ton da bi me čuli, a imam i sreću da imam mikrofon i razglas, što mi pomaže da se istaknem. Ipak, ljudi često ne žele da slušaju. Žele da izbace svoje misli, a ako nešto preostane, to često istrtljaju za druge. Snižena frekvencija onoga što želim da kažem dovodi do toga da moju poruku, upućenu u najvećem povjerenju, ne prime onako kako bih želio. Obično, podignutim tonom i ubjeđivanjem, pokušavam da prenesem nešto u šta ni sam nisam siguran, a umjesto da slušaju, ljudi prepoznaju nesigurnost u mom glasu, što dovodi do još veće galame i nesporazuma.
Da li je Vaš muzički izraz, kroz svoju grubu estetiku, bio svjestan izbor – nastojanje da se razotkrije istina u ličnom, društvenom i emocionalnom kontekstu, kao otpor prema svijetu koji često uljepšava i prikriva laži?
Istina je uvijek gruba u svojoj direktnosti – koliko smo spremni da je prihvatimo, zavisi od stepena lične emancipacije. U borbi za mir, ponekad izgubimo stil, jer upravo tada oni koji pokušavaju da nešto proguraju ispod žita dolaze tiho, s osmijehom, milujući ti ruku. Istina se često ne saopštava na lijep način, i da – način na koji je izgovorena može promijeniti njen smisao. Ljudi to rijetko razumiju. Naše vlastite grubosti znaju da nas udalje od čovjeka kojem smo, u suštini, željeli da pomognemo. Ja sam sebe uvijek gradio s namjerom da budem od pomoći. Nikada mi ništa nije falilo sve što imam, dao mi je Bog. A ono što nemam, uči me stalno. Nadam se da ću do kraja života da saznam što mi to grob kopa.
Često govorite o čovjeku u potrazi, razapetom između onoga što jeste i onoga što bi mogao biti. Da li se smisao pronalazi u samom dolasku, u ostvarenju tog potencijala, ili je zapravo samo traganje jedina istinska forma postojanja?
Samo traganje. Traganje je poput ispiranja znaš, kao kad stalno ispiraš veš, ali u ovom slučaju ispiraš sopstvenu jalovinu. Svakodnevica nam neprestano donosi nešto što nas zamućuje, unosi gorčinu, i zato je neophodno stalno se pročišćavati. Kao u ispiranju zlata – kroz to stalno traganje, pokušavamo da pronađemo taj sitni grumen istine i suštine. Dok smo živi, postoji šansa. Ali, da bi se tragalo, mora se zaista biti živ. A mnogi, iako dišu i kreću se, odavno su prestali da žive – lutaju, a ni sami ne znaju kuda.
Izvor: Kulturno-umjetnički list KUL
